tekst: Marko Jareb
Jedan profesor u mirovini koji ima preko osamdeset godina kaže kako mjesečno pročita oko dvadeset knjiga. To je za svaku pohvalu.
Koliko je tom profesoru bila draga čitati lektira?
Je li i njemu bilo draže čitati lektiru negoli je sastavljati?
Pukom slučajnošću se čuje kako netko traži da mu ispričaju sadržaj neke kratke pripovijetke iz lektire koja se može pročitati za jednu večer. Isto tako se slučajno čuje gdje netko govori kako im je za praznike dalo pročitati neku knjigu iz lektire, koju nije htio čitati, a da je bilo po slobodnom izboru kako bi sigurno nešto bio pročitao.
No, s druge pak strane se slučajno čuje kako netko odmah zaspe kad počne čitati neku knjigu.
Koliko se sa spiska lektire traže tanke knjige, ako je slobodan izbor što pročitati za istu?
Je li treba lektiru čitati s olovkom i papirom te voditi bilješke kako bi se zapisali neki marginalni detalji iz iste?
Može li se išta naučiti iz knjiga za život?
Je li se išta može naučiti od drugih što su sve proživjeli kroz život?
Koliko se može naučiti kroz čitanje knjiga o društvenim traumama s bilo koje strane?
Treba li se za život učiti iz iskustva drugih?
Je li to moguće samo za ono što se proživi na svojoj koži?
Može li se samo srcem, sve dobro vidjeti, što je navod iz literature?
Ima li ih koji zapišu što bi bilo dobro za pročitati, ukoliko čuju od nekoga kako je pročitao neku dobru knjigu?
Što mogu reći oni koji kažu kako se isključe od svega uz neku dobru knjigu?
Koliko je takvih?
Sigurno u takve spada i profesor s početka teksta.