PRED USKRS

piše: Marija Juračić

Nalazim se u supermarketu i guram pred sobom ona velika kolica  za kupovinu, jer iako sam skočila samo po nekoliko stvarčica, praktičnije mi je tako, a i dok čekam na kasi, tvore prirodnu prepreku između mene i kupca iza mene, pa mi nitko ne puše u vrat.

Iako je tek srijeda prije podne, gužva je velika pa sa svojim kolicima radim kristijanije kao da vozim slalom. Koji je vrag tom svijetu? Ponaša se kao da je predratno stanje, Armagedon, pa će već sutra nestati hrane s polica, a onda me pogodi misao da bi se to moglo i dogoditi, ako ovi nastave tako bjesomučno kupovati.

Muž i žena guraju svaki svoja kolica da po hranu ne dolaze dvaput. Nekoliko  djelatnika neprekidno puni police i vidim da su se dobro pripremili za ove dane. Pa da nema para u Lijepoj Našoj! Ima ih, ima! Ova gužva i prepuna kolica su najbolji dokaz.

Ma znam ja da blagdan treba dostojno proslaviti, da će obitelj biti na okupu, da  djecu treba obradovati, da blagdanska trpeza mora biti bogata i fina, pa će neki možda  kupiti i onaj suhi bakalar po 30 eura za kilogram. Na trenutak me pogodi misao da se već pripremljeni bakalar prodaje dvostruko jeftinije, pa mi tu nešto ne štima. Ili u tom bakalaru ima dobar dio jeftinijeg oslića, a naše nepce ionako nije osjetljivo na tu vrstu ribe, ili ja ne razumijem trgovinu, ali poznajem osnove biologije i točno znam gdje će sva ta hrana završiti.

Pa, ljudi moji, jeste li vi normalni? Zar stvarno ne možemo materijalno skromnije, a duhovno radosnije proslaviti naš dragi praznik?

Zanesena mislima nisam ni primijetila da sam uvezla auto u naše dvorište. Mobitelom zovem kćer, ali se nitko ne javlja pa pribjegavam primitivnoj, zastarjeloj komunikaciji. Derem se iz petnih žila uzvikujući njeno ime.

„Što je, stara, gdje gori?“ pojavi se njezina glava na prozoru.

„Nigdje ne gori. Nego šalji svog muža da uzme ove vrećice. Možeš i ti doći. Ne mislite, valjda da ću ovih dvadeset kila hrane sama tegliti uz stepenište!“