tekst: Žarko Delač
Obilne padaline i porasti vodotokova ponovno su aktualizirale strategiju obrane od poplava ali istovremeno poslužile političarima za odličan medijski nastup i neposredno izražavanje velike brige o zaštiti, u prvom redu, imovine građana.
Bez obzira na to što se godinama incidenti ponavljaju i gle čuda na istim mjestima i na isti način!
Prema tome nema nikakvog opravdavanja za političare koji taj problem nisu riješili, a obećanja postaju sve više iritirajuća i degutantna.
Stoga bi im bilo najbolje obići vrijedne neimare na terenu i poplavljene sugrađane u tišini i bez medijske pompe. Time bi dali ljudima na terenu simboličnu podršku i poticaj te izrazili solidarnost što bi im trebao biti jedini cilj umjesto skupljanja jeftinih političkih bodova. U stvari možda i prejeftinih jer pompozna medijska ofenziva u slučajevima ljudskih nedaća može biti i kontraproduktivna pa samim time činiti veću štetu od koristi. No, o tome neka vode računa njihovi plaćeni agenti za oblikovanje javnog mnijenja i medijski stručnjaci.
Za sve nas koji pratimo aktualnu situaciju vezanu uz visoke vodotokove ostaje otvoreno pitanje: što se događa s naknadom za uređivanje voda i osobito: koja je uloga privatnih vodoprivrednih poduzeća u sustavu obrane od poplava.
Prema informacijama iz različitih izvora vrlo je slaba kontrola izvršenih, a dobro plaćenih radova koje pojedine vodoprivredne tvrtke trebaju odraditi. Prvenstveno se to odnosi na skromno uređivanje i čišćenje oborinskih kanala, košenje trave, utvrđivanje nasipa, uređivanje retencija, pošumljavanje vodopoplavnih područja i neplansko eksploatiranje šljunka iz rijeka. Je li i u tom slučaju privatni interes nadjačao društveni i koje nam poruke taj slučaj može odaslati u odnosu na daljnje procese privatizacije?
Stoga je sigurno kako s najavljenom privatizacijom HEP-a treba biti vrlo oprezan jer je očigledno prema dosadašnjim iskustvima kako će vlasnici biti usredotočeni samo na što veće zgrtanje kapitala i dobiti.
Pojednostavljeno, električna mreža će se razvijati samo u gusto naseljenim i urbanim područjima, a ruralna će biti zapostavljena. Ovakav proces je već i sada na djelu pa je logično za očekivati kako bi se samo produbio. Time bi narušio i napore vlade za oživljavanje seoskih područja i slabo naseljenih dijelova Hrvatske što je strateški i sigurnosni državni interes.
Vidljivo je to i u posljednje vrijeme kada kroz sve više opustošeni i iseljeni Gorski Kotar harače nesmetano brojne kolone izbjeglica, a opasnost im predstavljaju samo divlje svinje i medvjedi.
Sličnih primjera kojima su nanijete velike štete nacionalnom gospodarskom i državnom interesu ne nedostaje tako da rasprodaju državne imovine u budućnosti treba sagledati s više aspekata, a ne samo kroz jednokratnu uplatu novčanih sredstava. Ili još zanimljivije na primjeru hrvatske brodogradnje kada novčane uplate privatnih suvlasnika nikada nisu realizirane.