Sven Adam Ewin: SVJETLO NADE
Spreman si, kažeš, za svoju zadnju rutu.
Ideš u krčmu. Jesen te pridržava.
Slab si. Ako popiješ još jednu ljutu,
Krenut ćeš koso… A tu je blizu Sava.
Već dugo, dragi, ti nagnut si nad grobom;
Ipak, u srcu, još gajiš nadu malu,
Misliš da će proljeće vrisnut za tobom?
Ne budi siguran. Sad je u Senegalu.
U srcu tvome leži duboka rana.
Usne ti šapću. I oči tvoje gore.
Pitanja bolna širom su rasijana,
Ali ti više ne vidiš odgovore.
Ti nešto mrmljaš… Čini se da si reko,
Da si vidio neko svjetlo?… Daleko?
.
Josip Prudeus: STIGNE LI NOĆ
stigne li noć u razumnom vremenu
nakon mene sigurno neće ostati praznina
možda skromna možebitna pomoć kritičarima
mojih riječi i čina
pa molim dobrohotno gdješto nedostaje
neka izobiluje isprikama
sve ovo dosad ispisano
izraslo je kao kiša iz mojih rasadnika
iz žbunja očvrslog paukovom mrežom
nizom niti nježnih riječi
pletenih od od rujna do rujna
i tako godinama
sve to ispisano
pogotovo željeno ispisano neispisano
stjecajem neplodnih jeseni
postalo je gusto prepleteno
da je izdržavalo prijeteće mrazove i magluštine
oduvijek je bilo lakše voljenje s jeseni
s poznatom glazbom uz koju opadaju sasušeni listovi
s praznih poštanskih sandučića
preostaje tek iščitavanje požutjelih uspomena
s blagdanskih čestitaka.
uspomena koje mogu čovjeka učiniti i ravnodušnim
grane su ujesen bez sjene
priznajte nije lako ni Vama šetati sama sa sobom
držeći se za ruku s bivšim proljećima sada u jesen
sretne li tišine konačne
koja će ispuniti neispunjeno
kad stisne zima
pitanja rasijana uokolo
ne sabirem u plodne odgovore
kako onda odgovoriti na Vaša zamagljena pitanja
u svemu ovome
pronađoh jesen na putu u obližnju krčmu
u truli čamac ukrcavam možda posljednju pjesmu
ps
opet
ista pjesma
primatelj nepoznat
Likvno uokvirila: Slavica Kovač