Iz naše arhive/ objavljena 27.12.2020.
Sven Adam Ewin
Dat ću vam Dušu, al ne dam Kuću Duše.
Duša je luda. Uporno tješi druge.
A malo potom, kad joj se snovi sruše,
Vrati se Kući… A s njom i komad tuge.
.
Onda u Kući plače za dana dugih.
A ja je liječim. Kuham čajeve gorke.
Bude teško ranjena. A sve od drugih.
Napolju nisu anđeli, nego orke.
Kad se zaliječi i posve oporavi,
I bude sva od utjehe i mekoće,
U njoj se isti poriv da tješi javi.
– Ne idi, – kažem. – Ona hoće, pa hoće!
I ode… A ja pospremam Kuću njenu,
Da bude topla za nju. U svakom trenu.