Iz naše arhive/ Ova priča je prvi puta objavljena 13. travnja 2012. i govori o tome kako smo ponovo susreli Jožu Prudeusa
SUSRETI
tekst: Emil Cipar
Ako odraslima kažete: Vidio sam divnu kuću od crvenkaste cigle, sa geranijama na prozorima i golubovima na krovu ….oni nisu u stanju zamisliti tu kuću. Treba im reći: Vidio sam kuću koja vrijedi sto tisuća franaka. Onda oni uzvikuju: Kako je lijepa!
Vi im …tako, kažete: Dokaz da je mali princ postojao je to što je bio prekrasan, što se smijao i što je želio ovcu. Oni će slegnuti ramenima i smatrati vas djetetom! Ali, ako im kažete: Planet s kojeg je došao je asteroid B612 – bit će uvjereni i ostavit će vas na miru“
Oči su slijepe. Srcem treba tražiti.
Tako nas je učio Mali Princ. Hodati kroz život i gledati srcem …vidjeti bitno. Tek onda ti je život pravi život.
Mali princ (fr. Le Petit Prince) najpoznatija je novela francuskog pilota Antoinea de Sainta-Exuperyja iz 1943. godine. Saint-Exupéry napisao ju je dok je živio u SAD-u. Prevedena je na preko 180 svjetskih jezika i prodana u više od 80 milijuna primjeraka, tako da je to jedna od najprodavanijih knjiga svijeta.
Pročitao sam Maloga Princa davno, davno, još u osnovnoj školi, ali njegovu poruku nisam tada shvatio, ali ju nisam nikada ni zaboravio. Okružen životnom realnošću teško je to bilo shvatiti. Mali Princ je bio lik iz bajke, a život je život i nema s bajkama nikakve veze.
Ipak …sreo sam Maloga Princa i upoznao ga i u stvarnosti. Još je živ …nešto je ostario, izmijenio se svojim izgledom, ali u duši je ostao isti kao nekada davno. U stvari …likovi iz bajki ne stare, oni ostaju uvijek svježi.
Bilo je to u 60-tim godinama prošlog stoljeća. Jugoslavija i komunizam razmahali se i osilili. Postojala je mogućnost da mali narodi izgube osjećaj nacionalne pripadnosti i da se sve stopi u jednu bezličnu masu.
Tih godina je u osnovnu školu, koju sam ja upravo bio napustio došao mladi učitelj hrvatskog i srpskog jezika i historije. Josip Prudeus se zvao.
Moja mlađa sestra išla je još u osnovnu školu. S oduševljenjem je pričala o novom učitelju koji je drukčiji od ostalih, koji voli poeziju, voli književnost i koji uspijeva svoju ljubav prenijeti na učenike.
Uskoro je cijelo selo imalo samo jednu temu. Mladi učitelj, koji svako jutro ide u crkvu, koji se upravo oženio i dobio kćer kojoj je ime Hrvatinka.
E, ne može to tako! Zar da nam jedan obični učitelj pokvari snove o lijepom komunizmu. Treba ga se riješiti po svaku cijenu.
Samo da nije tako omiljen u selu!
U zraku se osjećao miris Hrvatskog proljeća i režim je pokazao zube. Josip …Joža, kako smo ga zvali, je nestao. Ostao je samo u sjećanjima i brojnim anegdotama.
Ja sam se oženio, otišao u Njemačku… Često smo žena i ja pričali o Joži. Njoj je on još predavao hrvatski jezik u osmom razredu. Pitali smo se gdje je …što radi. Vjerovali smo da je slobodna hrvatska država znala iskoristiti njegove izuzetne sposobnosti. Čuli smo kako živi u rodnom Samoboru, ali to je bilo sve.
Kako pišem i za jedan lokalni medij moji članci iz i slike Slavonskog Broda dostupni su putem interneta u cijelom umreženom svijetu. Često se javljaju stari znanci, reagiraju na neki članak, sliku…
Jednoga dana, nedavno …to još ne mogu ni vjerovati kako treba …javio mi se Joža. Joža Prudeus o kojem je ovdje riječ.
Četrdeset i kusur godina je prošlo od zadnjeg susreta, a Joža još uvijek mlad i svjež. I uvijek na prvom mjestu djeca …njegovi učenici, koji ne stare, koji vjeruju u Malog Princa.
A njegova država? Njegova Hrvatska o kojoj je sanjao, zbog koje je pretrpio silne neugodnosti?
Njegova država ne vjeruje u Maloga Princa. Joži je nakon 33 godine službe u čuvanju njenog identiteta dodijelila 1 300 kuna mirovine (tisućutristo).
Više se nema za Jožu i Hrvate poput njega, jer onda neće biti za sve Sanadere, Kutle, Zagorce, Bebiće, Markoviće, Mamiće…
Ne mogu vjerovati koliko smo nisko pali. Kako smo brzo uništili sve vrijednosti koje nisu uspjeli uništiti ni komunizam, ni zaborav…
Ne želim dopustiti bijesu da ovlada sa mnom. Joža je pravo otkriće za Hrvatski glas Berlin. U njegovih dvadesetak knjiga, bezbroj zapisa, novinskih članaka… napisana je prava povijest. Povijest čovjeka koji na život gleda srcem.
Kako rekoh …sreo sam Maloga Princa. I shvatio sam što je mislio sa svojim: Na život treba gledati srcem, a ne očima, jer oči ne vide bitno.
Dobrodošao na stranice „Hrvatskog glasa Berlin“ Mali Prinče. Tvoji aforizmi, priče, pjesme, popevke, crtice iz života sigurno će razveseliti naše čitatelje i uvjeriti ih kako je ipak potrebno vjerovati u Malog Princa.
I znaš Joža! Ovdje su svi …suradnici i čitatelji povezani magijom. Magijom Tadijanovićevog prstena, ali kome ja to pričam. Pa poznaješ Tadiju, znaš njegov prsten, znaš njegove riječi:
S kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol
Oni koji poznaju drago kamenje. Gotova je pjesma
O prstenu. O mojem ili tvojem prstenu?
Tim vječnim vrijednostima smo povezani dragi Joža. Drago nam je da si nam se priključio. Je li bila sreća da smo se ponovo sreli? Nije Joža …iako me susret neobično obradovao. Mali Princ i Tadijin prsten su to odavno tako odredili.
Toplim i biranim riječima Veliki Čovjek progovorio je o Velikom Čovjeku. Čitala, čitala i uživala.
Jako dirljivo i jako blizu…blisko…bliskost je nešto posebno a i gospodin Joža je izgleda isto poseban…sretno svima….M
Znajte da u svemiru nema veće snage od ljubavi, da nijedan čin nije važniji od iskazivanja ljubavi. Agape,(grč.) je nesebična ljubav koja daje, a za uzvrat ne očekuje ništa. Riječ je o ljubavi koja raste što je više dajete. Darovi ljubavi, radosti, mira, strpljivosti, ljubaznosti, dobrote, vjernosti, blagosti i samonadzora darovi su poniznog i iskrenog pojedinca i dopiru izravno iz srca. Ljudi mnogo vremena i energije posvećuju traženju sreće i to, ponajviše, izvan sebe. Ali sreća nije izvan nas, ona je u nama. U životu, međutim, najsretniji su ljudi koji usrećuju druge ljude. Sreća koju tražimo neprestano nam uzmiče; sreća… Read more »
I tako se dragi moji ..upravo kroz priče našeg Tadija..širi ljubav mir i dobro..a neki se i rasplaču.
Onome tko to voli, lijep je poziv učitelja.
[…] Nadahnulo nas je to na priču Moć Tadijinog prstena. […]
Dobar si Emile. A ti Joža, i ti si Hrast. Možda jači, čvršći, s dubljim korijenjem od moga Tadije kojeg ipak nisu tako šibale oluje kao tebe… Opstao si i dalje stojiš gord, široko razgranate krošnje i žilama duboko zakoriienjenim u ovoj hrvatskoj zemlji.
Što mi draže:slika uz naslovnicu koju snimih u blagovaonici samoboreskih fratara na Veliku Gospu, godinu dana prije nego li nas je Hrast napustio iz ovozemaljskog kruga. Nu, postoji i i onaj konačni- za vječni susret.
Ili, pak slika druga- mlad nastavnik s predivnim učenicima u Sibinju !
Ajme, koliko sam sretan- gotovo s v i moji učenici, a tisućama se broje – postali su i ostali čestiti LJUDI!
Svima , ma gdje bili mir i dobro, sve na(j)bolje ! Učo, da nas stari magarac, ali s dobrim pamćenjem.
rasplakala sam se