Prerani odlazak Borisa Piskulića
Berlin/ Zatekla me ta vijest dok sam se u netom prošli petak spremala na svečano obilježavanje Dana državnosti Republike Hrvatske u organizaciji našeg Veleposlanstva. Pa, pod tim nekim stresnim dojmom, novinarski odradih taj dan. Eto, u životu se prepliću ugodni i neugodni, tužni i radosni trenutci. Obradovah se nagradi, Povelji koju je primio Tamburaški sastav Wellebit iz Berlina a rastužih na vijest o iznenadnom i preranom odlasku Borisa Piskulića.
Boris je bio zaposlenik u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Berlinu. Često i kratko sam ga susretala i površno poznavala. I baš to me posebno rastužuje. Ljudi budu, odu, prolazimo jedni pored drugih, živimo paralelne živote a ne stignemo o njima spoznati ništa dalje ni više osim površnosti. Vijest me posebno dotakla možda i jer sam s početka godine isto tako prerano ostala bez jedinog brata pa mi se osjećaji ne (niti će) smiruju.
Boris Piskulić je otišao netom napunivši 60. godinu. Suprug je i otac troje djece. Za više detalja o Borisu, obratih se Ivanki Vilović, supruzi Ranka Vilovića koji je u Berlinu, na mjestu veleposlanika bio u prethodnom mandatu. U Berlin su stigli iz New Yorka. E, tamo u New Yorku, i Boris je s njima bio pet godina. S njima je i došao u Berlin. Oni iz Berlina otišli nakon četiri godine trajanja mandata a Boris eto, sve do u prošli četvrtak, ostao, pa sad stao, prestao, nestao.
Evo što nam je, podsjećajući se Borisa i službenog vremena provedenog s njim u New Yorku i Berlinu, ispripovijedala Ivanka Vilović, inače urednica na HTV.
– Bili smo skupa u NY bar 5 godina kad je moj suprug, Ranko, bio veleposlanik pri UN i u Vijeću sigurnosti, dok je RH bila članica Vijeća sigurnosti. Boris je tada radio u Generalnom konzulatu kao AT osoblje za konzularne poslove. Bilo je to važno i vrlo teško razdoblje za nas. Malo osoblja a puno posla. Ali za Borisa nije bilo ništa teško. Uskakao je i obavljao različite poslove s takvom lakoćom da sam se često pitala, kako čovjek ovako veliki i nespretni, sve to može obaviti bez imalo napora i prigovora. Bio je sve, i vozač, i osoba za sigurnost, i konzularac… Ljudi su ga voljeli. Boris je bio plemenit i dobar čovjek. Ranko i ja smo ga imali za prijatelja, odanog i zatajnog. Puno je Boris znao. Puno je i pričao. Ali važne stvari nije govorio, samo je mudro slušao i samozatajno znao gdje i što s njima. Zato je bio osoba od povjerenja. Kad je Ranko postao hrvatski veleposlanik u RNJ preselili smo se u Berlin, a i Boris je došao s nama. To je htio. Bio je vozač i ‘sigurnjak’.
Brzo je naučio njemački jezik. Opet sam se čudila. Kako čovjek ‘u godinama’ može tako brzo naučiti strani jezik. Mogao je, bio je vrlo bistar. Boris je bio sam, bez obitelji na mnogim mandatima. I tome sam se čudila. Kako može živjeti bez obitelji, sam u tuđem svijetu. Ali sam i vrlo brzo shvatila da nije bio sam. On je bio strašno povezan sa svojom obitelji. Nekako čudno, duhovno neraskidivo, nešto što nadilazi obična ljudska razmišljanja. Boris je bio poseban. Samozatajan a ipak prisutan kod svih, kod svakog ponaosob. Tako nas je i napustio. Ali je i ostao među nama. Svi pričamo o Borisu. I pričat ćemo dugo.
/uredila: Sonja Breljak/
–
Gledam fotografiju i čini mi se da prepoznajem čovjeka na njoj. Prije par godina ljubaznošću osoblja Veleposlanstva i Sonje Breljak bijah pozvana na izlozbu slika Ankice Karačić. Kako sam u to vrijeme bila u posjetu kod mojih u Berlinu rado se odazvah. Bilo je lijepo, prisno i puno vedrine, kao i svaki put u našem Veleposlanstvu u Berlinu. Gospodin i gospodja Vilović plijenili su svojom jednostavnošću i otvorenošću i bili pravi domaćini. Došla sam bila sa snahom, sin je obećao da će autom doći po nas, imao je neke druge obveze. Kad smo krenule prema izlazu iz zgrade spustio se… Read more »