Anđelka Korčulanić
Ne znam zašto jutros mi se plače
i od samog pogleda na prazne ruke
tijelo mi biva bolno kao da leži
na prostrtoj postelji od suhe drače.
Kamo je pobjegao i sakrio se
od boja, perja i vjetra istkan san
kad prstima zbilje na moj prozor
zakucao je resko u sivo odjeven dan.
Ne znam zašto jutros mi se plače
pred toplim očima samilosna svijeta
dok tuga i samoća, izišle iz mraka,
do nagosti, polako, bestidno se svlače.
“STIH u boji MORA”