piše: Kitana Žižić
Život mog dragog tate nije bio lak. Otac mu je umro u ranim tridesetim i ostavio ženu i petero djece, a on je bio najstarije dijete. Na njegova nejaka dječačka leđa naprtio se težak teret i odgovornost. Kako su to bila neka druga vremena, usprkos mladosti i bijedi, s ponosom je brinuo o svima i marljivo radio što god je bio u prilici pronaći. Najsretniji je bio kad je mogao mami donijeti koji šold.
Vjetrovi nemilog Drugog svjetskog rata otpuhali su ga na ratište, još prije punoljetnosti. Uspio je, naime, uz namjernu nepažnju talijanskog stražara, pobjeći iz zatočeništva blizu Bola. Ta bio je još dijete. Srećom se igrom slučaja namjerio na dobrog čovjeka u vojnoj odori, koji se sažalio nad njim. U Bolu su već svi znali da će za primjer drugima biti strijeljan idući dan na malom trgu. Stražar mu je u pogodnom trenutku dao mig za bijeg, koji se nastavio sve do Slavonije.
Nakon rata radio je u Splitu, dok mu ljubav nije okrenula kormilo prema Hvaru. Tu je pronašao novi dom, koji nikada više nije napuštao. Marljiv i okretan, brzo je stekao kultni status „Katice za sve“. Nije bilo kvara, koji on nije znao popraviti.
U tamnom prizemlju palače Paladini, desno od prostranog ulaza u zgradu, preuski hodnik je vodio prvo ravno a onda se lijevo nastavljao do malog prostora, u kojem je provodio većinu slobodnog vremena. Uvjetno slobodnog, jer kao radoholičar opuštanje nije nalazio u dokolici. Tek rijetka obiteljska i/ili prijateljska okupljanja uz divnu dalmatinsku pjesmu, koja je bila nezaobilaznim sudionikom i tužnih i sretnih zbivanja, ispunjavala su ga srećom, osmijehom blažila lijepo lice, bistrila pogled te poput plimnog vala zapljuskivala ga svježom energijom i vitalnošću.
Da ga nije krasila izuzetna urednost, po načelu „ sve na svom mjestu, da i usred noći i zatvorenih očiju, možeš naći“, ne bi mogao u toj „nazovi radionici“ svojim zlatnim rukama, popravljati sve što mu se donosilo na popravak. Moja tri godine mlađa sestra, provodila je s njim vrijeme vrlo često. Radije je bila tu, nego igdje drugdje, osim možda s prijateljicom, s kojom se često gubila u kalama našeg djetinjstva. Nije bilo večeri da nakon uzastopnih poziva naše mame da dođemo doma, nisam dobila zadatak da potražim Mirelu.
Moram priznati da ja tati nisam nikada pomagala. Možda sam bila previše sebična i zaokupljena sobom, okrenuta samo svojim interesima. Ali nikada, baš nikada nisam primijetila da mi tata išta zamjera. Kasnije sam imala osjećaj da mu je mlađa kći nekako bliža srcu, ali to u meni nije izazivalo nikakvu nelagodu. Smatrala sam to posve opravdanim, svjesna da ni ja nisam zakinuta za ljubav. Roditeljska ljubav je nemjerljiva i nedjeljiva. A tata je bio posebno nadaren da prihvati različitosti svoje ženske djece. Sa sinom, međutim, koji je tada još bio malo dijete, trebalo mu je i vremena i treninga da prihvati njihovu međusobnu karakternu i interesnu različitost.
Smjenjivala su se godišnja doba u zagrljaju opjevane Forske pjace. Sumještanin Gego je pjevao o „dici s Pjace, a tamo se place“ evocirajući razigrano, najtoplijim suncem Jadrana ogrijano djetinjstvo. Takvo je i naše bilo, naročito nakon preseljenja iz kole Burak na Glavni trg ispred Katedrale Svetog Stjepana. Možda nam je ponekad suza orosila obraze, tim više što smo stanovali iznad ambulante i svjedočili vrlo bolnim dešavanjima, ali je ipak prevladavala razbarušena i neukrotiva dječja igra. To današnja djeca ne poznaju. Smijeh je odzvanjao u svakom kutku djetinjstva, a zahvaljujući neobuzdanoj mašti, mogli smo ušetati u bilo koji zanimljivi, posebice filmski lik.
Dok smo mi tako ispitivali svoje granice, kojih kao da nije ni bilo, naš tata je toplinom i susretljivošću duboko dopirao do srca novih sumještana i bivao sve prihvaćeniji.
U drugoj polovici šezdesetih godina prošlog stoljeća, na našim prostorima počela se prikazivati američka TV-serija „Dugo, toplo ljeto“ po predlošku romana W. Faulknera. U vrijeme emitiranja na ulicama nikog nije bilo. Clara Varner i Ben Quick su zajedno sve do pojave Krystle i Blake-a iz Dinastije punih dvadeset godina kasnije, činili najslavniji inozemni televizijski par.
Ispred svakog televizora u prosjeku je sjedilo oko 7 gledatelja. I mi smo bili ponosni vlasnici jednog te svakodnevno ugošćavali susjede i prijatelje. I velike i male.
Kad je tata bio odsutan, poslom ili u posjetu obitelji na Braču, tad je bilo najočitije koliko su se Hvarani navikli na njega. A duže odsustvo, e to je već bio horror. Mami je trebala tajnica, koliko su je zazivali pod ponistru i raspitivali se kad će se Nikica vratit. Nekome je trebalo pogledat motor, nekoj ženi mašinu za šivanje, nekome popravit što drugi nije dobro napravio. Orilo se Pjacom od ranog jutra. Što bi bilo da mog tate (našeg tate) nema, pitala sam se.
Dok su mama i mlađa sestra naizmjence otrčavale do prozora, brat je samo gledao širom otvarajući velike tople oči. Bio je još mali da bi shvatio zašto toliko ljudi traži baš njegovog tatu.
Kad je tata došao doma, potrčao mu je ususret i zagrlivši ga ustvrdio: „ Tata, ti si popularniji od Ben Kvika“.
Manje poznate riječi:
1. „šold“ znači – novac;
2.„kola“ znači – ulica;
3. „Forska pjaca“ znači – Hvarski trg;
4. „ponistra“ znači – prozor.