tekst: Marko Jareb
Nije lako prvi u obitelji završiti neki fakultet. Oni koji su imali nekoga iz obitelji da im prenese neka fakultetska iskustva puno im je bilo lakše.
Evo jednog banalnog primjera. – Rješavajući sa sinom – kaže kolegica – testove s prethodnih prijemnih fakultetskih ispita u početku nam je trebalo tri dana za riješiti jedan test.
To joj je sinu teško padalo – kaže ona – ali s upornošću i marljivim radom došli smo u situaciju da smo na kraju u jedan dan rješavali tri testa. Sin joj je tada bio puno zadovoljniji. Kasnije joj se sin na fakultetu bolje snalazio od nje dok je studirao – dodaje ona.
– Meni – nastavlja kolegica – za vrijeme moga studiranja nije bilo pojmljivo da profesor može studentu iz jednog teškog predmeta upisati vrlodobar u indeks na hodniku. S tim kolegom je pohađala auditorne vježbe iz tog predmeta. Vidjela je kako taj kolega odskače u znanju od nas drugih.
Profesor je tom kolegi upisao ocjenu u indeks na hodniku nakon odlično rješenog pismenog ispita, a ne na temelju lijepih očiju, a među studentima se pričalo kako je majka tog studenta dekanica na jednom drugom fakultetu te da je zbog toga to taj profesor napravio. Danas je taj student dekan na fakultetu na kojem je i studirao
Je li obrazovanje ključno kao i znanje? Može li nam znanje itko oduzeti? Ima li predrasuda u fakultetskim pričama koje se prenose iz generacije na generaciju? Mogu li ih razbiti jedino kvalitetni kadrovi?