tekst: Žarko Delač
Smrt mladoga hrvatskog vojnika u Afganistanu vrlo je emotivan događaj ne samo za njegovu obitelj već i suborce, Ministarstvo obrane ali i svakoga iole emotivnog našeg sugrađana.
No, razmišljajući trezveno do ovakvog je slučaja prema zakonu vjerojatnosti moralo doći jer ipak je riječ o rizičnom području i državi u kojoj su na pojedinim područjima uvjeti ratnog stanja.
Ipak taj strašni incident ne smije nas pokolebati u daljnjim namjerama i misiji koju smo preuzeli u ovoj azijskoj državi. Pri tome treba imati na umu brojne žrtve stranih vojnih postrojbi koje su tijekom Domovinskog rata radile na uspostavi mira na našim područjima što mi na neki način vraćamo kroz sudjelovanje u aktualnim mirovnim operacijama.
Nadalje vojnički poziv, osim što je iznimno častan, nosi sa sobom neizbježan rizik i toga također moraju u ovom trenutku svi biti svjesni. Tako i obitelj pokojnog vojnika Josipa kojima izražavam sućut jer je kao odani domoljub izabrao put služenja domovini. Sve su to vrijednosti koje danas mnogim njegovim vršnjacima nedostaju, a osobito iskustvo vojničkog života koje današnjoj mladoj generaciji osobito nedostaje.
Stoga je ova najnovija žrtva pripadnika Hrvatske vojske samo još jedna u nizu žrtava za domovinu i ne smije biti povod ili uzrok političkim prepucavanjima i skupljanju poena ili proglašavanju kako je to uzaludna žrtva. Isto tako ubojica koji je u ime svoje religije napravio ovo zlodjelo sigurno neće imati vječni spokoj jer još je davno karizmatični Tomislav Ivančić objasnio razliku između vjere i religije. Jedino je kršćanstvo vjera jer se temelju na božjoj osobi koja je zbog nas došla na Zemlju kako bi nas spasila dok su se u drugim religijama ljudi proglasili bogovima. Tako će i naš Josip uvjeren sam živjeti vječno i s osmijehom promatrati događaje oko nas koji sve više i više izmiču kontroli i kršćanskom nauku.
Stoga nije zgorega još se jednom pozvati na egzaktnu nauku, matematiku i ponovno zaključiti kako svemu dođe kraj, bilo prije ili poslije. Što se tiče života na zemlji velika većina želi da se smrt dogodi što kasnije ali ona dolazi nepozvano i neplanirano. Za mladog hrvatskog viteza koji je preminuo tisućama kilometara daleko od rodne grude ona je doista došla prerano gledajući s našeg stajališta.
No, tko smo mi da o tome prosuđujemo, što mi o svemu znamo, jer krhko je znanje. Unatoč tome sve se više ponašamo kao da ćemo vječno živjeti i ponijeti sa sobom sve materijalno bogatstvo koje mukotrpno zgrćemo.
Zbog toga, doista, blago onima koji uživaju u svojoj skromnosti, poštenju i ljubavi prema drugima što je zasigurno krasilo i našeg preminulog Josipa Briškog.