piše: Žarko Delač
Politika je u Hrvatskoj opijum za narod ali još veći za političare.
U takvom okruženju više se govori o saborskim zastupnicima nego uspješnim privrednicima, lokalnim političarima nego poduzetnicima, europskim zastupnicima nego svjetskim znanstvenicima.
Stoga je i moguće osnovati političku stranku, okupiti nekoliko istomišljenika i čak sudjelovati u vođenju i upravljanju države. Bez obzira na bilo kakve prethodne rezultate, uspjehe, iskustvo ili neke druge pokazatelje i mogućnosti vrjednovanja. Sigurno svatko od nas znade nabrojati barem nekoliko takvih političkih stranaka.
U posljednje se vrijeme u tom kontekstu izdvaja po nekim novinarima čak i buduća politička snaga koja je nedavno okupila istomišljenike u zagrebačkom hramu kulture – Dvorani Vatroslav Lisinski.
Gradeći svoj uspjeh u niši blokiranih i ovršenih sugrađana, što je potpuno opravdano i legitimno, ipak treba postaviti pitanje tko su ovršeni i blokirani?
Naime, u najvećem broju riječ je o posljedicama nesmotrenih ali možda i svjesnih postupaka pohlepnih i gramzivih pojedinaca. S jednostavnom željom da poprave svoj standard, natječu se sa susjedom ili jednostavno žele živjeti preko svojih mogućnosti. Prema tome uz prisutno lihvarenje banaka koje je na postojeći način jedino poznato i dozvoljeno u Hrvatskoj, spregu odvjetničkih i javnobilježničkih društava, primarni je ipak problem hrvatski stil i način života. Bez obzira htjeli mi to priznati ili ne!
U tom kontekstu mogu navesti primjer osobe koja nije mogla plaćati novokupljeno vozilo i od agencije za otkup dugova dobila je prihvatljivu ponudu. Ponuđeno joj je da se vozilo koje ne može otplaćivati proda i namiri dug, a zauzvrat imajući na umu moralne i etičke dvojbe pokloni drugo vozilo. No, riječ je bilo o vozilu marke Opel i zadužena osoba je izjavila kako ne može ići s takvim vozilom na posao!? Ili, primjer tročlane obitelji koja je u Zagrebu kupila stan od 80 m2 jer im je 60 m2 bilo premalo. I sada traže da im režijske i komunalne troškove plati grad, država ili u stvari svi mi ostali koji smo bili skromni, uredni platiše i skloni samokontroli.
Prema tome, gradeći svoj politički background samo na ovakvoj uskoj niši birača, među kojima ima puno manje opravdano zakinutih i oštećenih naših sugrađana, nema neku političku perspektivu. Dodamo li tome zalaganje za prestanak obveznog cijepljenja, izlazak iz NATO-a, poklanjanje stanova beskućnicima i slično, svakome imalo analitički potkovanom biraču teško će biti dati glas ovakvoj skupini političkih entuzijasta.
No, često smo svjedoci kako je kod nas sve moguće. Od oslobađanja zatvorskih kazni ubojica i teških kradljivaca do otimanja imovine pravnim vlasnicima.
Stoga, ipak treba staviti rezervu i na pesimistički politički razvoj ovakvih ad hoc pojava i posljedica koje su pri tome moguće.