Slavica Sarkotić
Bila je večer modra i krotka
Kad svatko ima ozareno lice
Jedna od takvih bezazlenih noći
i priča je sama od sebe tekla
Riječ po riječ, neopazice
I pobojah se načas da previše sam rekla
Kristal je zveckao i caklilo se vino
A noć je na cimet mirisala
Iza zavjesa nekom je milinom
Mjesečina poput ljubavnika uzdisala
Noći takve nigdje neću naći
Mirisna se svijeća topila i topila
I ono neizrečeno zauvijek je ostalo
U noći koju je kiša srebrom škropila
Ure su iscurile i rodila se zora
Dogorjela svijeća polako se ugasila
Jedan sam plamen tada utrnula
Varljivo misleći da sam se spasila