Slavica Sarkotić
Noći su tamne, srebrne ili plave,
poneka je možda i zelena.
Noću netko ustaje zbog bolne glave
a majka zbog mokrih dječjih pelena.
Noću se brige čine veće.
I strahovi kao da se množe.
Dok klatno sata polako se kreće;
ta kad će jutro, Bože, o Bože!
Noću putujemo u neznana prostranstva.
I vranac nas baca iz svoga stremena.
O, noć je sva od svile i tajanstva.
Noći su uvijek ispred vremena.
Ponekad, pak, noć nas nježno ogrne;
u snove nam dolaze dragi ljudi.
Krotke se ptice na granama gnijezde,
čekajuć sunce da ih probudi.
Ja sam noćas ustala zbog pjesme
/a noć može biti i za ljubljenje/
Sporo mi teku kapi s pjesničke česme
/shvatih, nema više vremena za gubljenje/