Iz naše arhive/ objavljeno 22.05.2012.
SUSRETI
piše: Drago Oršić
Susresti se s nekim, koga znaš, nakon dugo vremena, izaziva, bar kod mene, poseban osjećaj. Kao da se uključi neka čudesna naprava koja točak vremena vrati godinama unazad, pa se ponovo redaju slike iz tih davnih dana, nekada lijepe a ponekada i ružne ili žalosne.
Dok sam bio mlad, nekako nisam mislio da će me to vraćanje točka vremena posebno dojmiti, jer živio sam u Brodu i ljude koje sam poznavao viđao sam često. No sve se stubokom okrenulo kad sam se, trbuhom za kruhom, otisnuo u svijet. Istina, dolazio sam često doma, ali postavljeni prioriteti bijahu drugačiji, pa sam poznanike viđao sve rjeđe. I kontakti su postajali sve slabiji, jer kada sam ja imao vremena, a to bijaše rijetko, tada mahom oni nisu mogli. Tako sam se rijetko s nekim susretao, jer i vrijeme je činilo svoje, starili smo, a poneko iz toga kruga poznanika je i život završio, što mahom saznadoh tek prilično kasnije.
Uvijek sam bio ispunjen nekakvom sjetom kada bih prolazio Brodom. U početku sam znao viđati dosta poznatih lica, no kako je vrijeme odmicalo, tih lica bijaše sve manje, da bih sada već bio sretan ako vidim bilo koga koga sam u svoje vrijema znao.
No, desi se tako da sretneš nekoga, a da se ni nadati mogao nisi da će se to desiti. Jednom, nedavno, dok sam obavljao neke administrativne poslove, susretoh kolegu iz školskih dana. Sasvim slučajno. I on je imao posla u istoj ustanovi tako da nam se putevi dodirnuse. I kako obično biva u takovim situacijama, niti ja a niti on nismo imali puno vremena, no spomenusmo se o starim vremenima i obećasmo da ćemo se svakako naći. Nikakav termin nismo odredili, jer to stvarno nismo ni mogli. Tek izmijenismo telefonske brojeve i nenadano kako se sretosmo, tako se i raziđosmo.
Prošlo je od tada dosta vremena ali mi se na nađosmo, tek par telefonskih razgovora i ništa više. Razmišljajući o njemu i vraćajuci točak vremena unazad, odlučih se, prema tom sjećanju, napisati jednu priču. Smatram ju interesantnom, a možda se i vama svidi.
Još dok sam išao u školu, imadoh jednog prijatelja, koji je živio na stanu, jer bio je iz kraja …kako se kod nas kaže …bogu iza nogu. Nije bio ništa posebno, običan učenik kao i većina drugih, niti posebno dobar niti posebno loš. Kao i mene samoga, znale su ga brinuti, tu i tamo dobivene loše ocjene, ali i način kako ih sa što manje truda dovesti opet na prolazne. Kao i većina drugih, pušili smo potajno i švercali se kroz život s manje ili više uspjeha.
Pred kraj školovanja, ponovo se vratio kući, i svakodnevno putovao jer je uvedena autobusna linija do obližnjeg mjesta, a odande bi biciklom kući. Bijaše tako i za njegove roditelje financijski povoljnije, jer u ono vrijeme nije bilo poljoprivrednika koji su se mogli pohvaliti nekim većim materijalnim dobrima. Ponekada bi znao i prenoćiti kod mene, ako smo negdje izašli, a i ja sam ponekada bio njegov gost. I moji a i njegovi roditelji su danu situaciju akceptirali i nikada nisu prigovarali. Malo po malo osjecali smo se, i ja kod njega, i on kod mene, kao doma.
Jedan događaj koji se zbio pri mojoj posjeti „slavonskoj zabiti“ …kako smo njegovo selo u šali nazivali …ostao mi je kao jedna od najljepših uspomena u životu. I kada vidim bilo koga iz toga kraja, uvijek se toga sjetim.
Jedne subote ponovo smo se obreli tamo, kod njega, a kakva bi to subotnja večer bila kada se ne bi negdje izišlo. Izbor nije bio veliki …ili u susjedno selo na zabavu ili u mjesnu gostionicu. Odlučismo se za ovo posljednje, jer nije nam se pješačilo pet kilometara do obližnjega sela. On je znao da sam ja ljubitelj narodne slavonske pjesme, pa mi uz osmijeh dobaci:
-E, ako večeras dođu Maestro i Poeta, možda doživiš nešta što vjerojatno nikada nisi.
Ostao sam zatečen, jer to što mi je rekao nisam mogao razumjeti, a niti on nije ništa više o toj temi rekao.
Gostionica, iako seoska, lijepo je izgledala. Imala je i poveću terasu gdje su stajali stolovi i minijaturnu pozornicu za lokalni tamburaški sastav. Bijahu to sve suseljani, a što me začudilo nisu bili ni mladi, ali svirali su jako dobro. Sjeli smo za jedan stol i ubrzo nam se pridruži još nekoliko kolega iz mjesta.Terasa se ubrzo napunila, pa pridošli ili ostadoše stajati uz nečiji stol ili se povukoše u unutarnji prostor.
Čudio sam se što nitko ne sjeda za jedan stol u uglu terase koji je imao samo dvije stolice. Na moj upit prijatelj mi reče da je stol rezerviran za Maestra i Poetu. Ako naiđu! Nisam dalje ispitivao, nego sam se predao lijepim izvedbama slavonskih pjesama i pokojem gutljaju dobrog domaćega vina. Atmosfera je postajala sve življa a glazba sve glasnija, da bi u jednom trenutku nastupio muk. U pola pjesme stade glazba a svi razgovori zastadoše.
Na ulazu terase pojaviše se dvojica muškaraca u odmakloj dobi, prosječno obučena i ni po čemu upadljiva. Glazba, možda i malo preglasno zasvira tuš, a onda se prolomi gromoglasni aplauz prisutnih. S blagim osmjehom na licu i blagonaklonim kimanjem glave uputiše se ka praznom stolu i sjedoše. U tili čas stvori se pred njima, poznata litra i sifon, a jedan od njih, za kojega mi kolega reče da ga zovu Maestro, mahnu nekakvim papirima iznad glave.
–Pazi sad …reče mi kolega …to je nova kompozicija, koju možeš samo sada i ovdje čuti, jer nikada neće biti objavljena. Ni riječi još nisu napisane, jer onaj drugi, kojega zovu Poeta, napisat će ih čim čuje glazbu.
Ostao sam zatečen, jer takvo nešta još nisam nikada vidio. I dok je Maestro primašu nadugo i naširoko tumačio kako treba izvesti kompoziciju, pa i nekoliko sekvenci primaš i isproba, žamor gostiju postajao je sve jači, tako da nisam mogao čuti kako će pjesma izgledati.
No, kada su sve uskladili, primaš se uputi na svoje mijesto, a žamor prestade.
Uslijedila je prekrasna melodija našeg slavonskoga melosa, sa svim onim što jednu pjesmu čini rado slušanom, koja ulazi u uho. Po završetku, dok su brojni pljeskali, jer melodija je bila stvarno divna, reče mi kolega:
–Obrati sada pažnju na Poetu. Vidiš, on već sklapa riječi pjesme.
I zaista, Poeta je pisao na bloku papira, nešto precrtavao, pa onda opet dodavao, i nije prošlo niti desetak minuta on pruži blok primašu. Ovaj ga pročita i s velikim osmjehom na licu uputi se na svoje mjesto. Nakon kratke konsultacije s kolegama, u apsolutnoj tišini, krenu jedna od najljepših pjesama koju sam ikada čuo. Bijaše predivna i osjećajna ne samo glazba nego i riječi koje smo te večeri još nekoliko puta, zajedno sa svircima, pjevali. Bilo je veličanstveno.
Kada sam, kolegu, pri jednom kasnijem telefonskom razgovoru upitao za njih, reče mi da su već davno umrli.
–Zamisli, iste su godine umrli i Maestro i Poeta, a godinu poslije i primaš. Gostionica je davno zatvorena, i nema više ničega od onda.
Dugo sam još te večeri puštao u mislima film toga događaja. Nisam se više mogao sjetiti melodije te divne pjesme. Tek, sjetih se nekoliko riječi iz refrena, koji smo tada zdušno tpjevali:
-One su me milovale, o ljubavi pričat znale, tanke žice tamburice, moje male!