Komentar na tekst “Na ljubičinom grobu”
piše: Josip Prudeus
„Dok drugi narodi objelodanjuju kao svetinju dopisivanje svojih velikana, proučavajući u sitnice intimnosti vremena, dok postoje cijele knjižnice o Danteovoj Beatrice, Goetheovim ljubavnicama, Lamartenovoj Elviri i Mussetovoj romansi s G. Sandovom, Ljubici Julijani nigdje ni traga, osim u purpurnom đerdanu tih slatkih Vrazovih jabuka, rumenih kao ruže na pustoši njenog slavnog groba pored župne crkve. (A.G. Matoš)
Poštovani Gust,
s posebnim zadovoljstvom ti se javljam s 30. obljetnice Večeri ljubavne poezije Vrazovoj Ljubici.
Bit će ti drago čuti: već tri desetljeća nismo „ na pustoši njenog slavnog groba pored župne crkve“, već u gaju ljubavnih stihova, u Prolazu hrvatskih pjesnika uz Ljubičin humak kojeg uredismo 1989. godine, kako dolikuje žiteljima uljudbenog, tebi dragog,Samobora.
I, ne želeći samo imati lijepi, nijemi spomenik – učinismo da ovdje pjesnička riječ bistro poput Gradne žubori.
Stotine pjesnikinja i pjesnika, tijekom godina, s ljubavlju amo dohodi polažući crvene ruže svojih stihova žive ljubavi, okupljenih oko tihog humka.
O, da: mnogi već odoše k tebi gore gdje vječna ljubav kraljuje.
I svih njih se sada spominjem. Hvala im za svaku kiticu ovdje ostavljenu.
Spominjem se Poštovani, da si, i ti, ovdje stajao 3. srpnja prije 109 godina o obilježbi stote obljetnice Stankovog rođenja i vijenac položio sam Ljubici nazvavši je„ samoborskom Lotom, Julijom, Laurom, gđom de Beaumont, gđom Bovary (…) oduševio se, prigodnim koncertom samoborskog HPD „Jeka“, pohvalio, jednostavno, a divno, kiparsko rješenje na spomeniku Samoborca Ferde Ivanščaka.
U nastavku nadahnutog teksta pišeš:“»Vraz je Samoborac, jer naša su ona mjesta,, koja najviše volimo, pošto smo tu najviše ljubili, za najviše oblike života se rodili. (…) Zato sam Vraza tek u Samoboru potpuno razumio, našavši u okolici sve Vrazove opisne, deskriptivne elemente- Anindol sa sudbinskom kapelicom, drvećem, sjenastim stazama još danas punih one besmrtne ljubavi, stare ruševine nad pitomim mjestom s kućama i jablanima napoleonske uspomene, vidici, otkuda puca široki pogled na Savu, na Zagreb, na Zagorje sve do Vrazove kolijevke, a sve to zavijeno u modru, ažurnu boju sna, magle, daljine, romantike, zdravog zraka i zdrave poezije: samoborska okolica je najbolja ilustracija D j u 1 a b i j a . . . « („Hrvatska sloboda“ i „Samoborski list“ srpnja, 1910.)
Hvala ti na zapisu.
Znam, žarko te zanima kako je sve počelo.
Ha, duga lijepa priča.
Barem ukratko, po sjećanju, jer i ja sam tada bio 30 godina mlađi pa se ponešto i zaboravlja. Bilo mi oprošteno u ime toga.
Dakle, zimske večeri 1988. vidjevši „ pustoš“ zapuštenog humka , „Pri staroj Vuri“, dobri Nikola Zore- Čuka je svjedok, sljedeća petorica odlučiše dolično urediti mjesto i prikladnim sadržajima sačuvati spomen na Ljubicu i Stanka.
Bijahu to, Nedjeljko Fabrio, predsjednik DHK, prof. Mirko Todorić iz Rijeke, te samoborska trojka: muzejski djelatnici Ivica Sudnik, Miroslav Milonjić i ja. Dogovoreno- urađeno. Uređeno.
Predsjednik je održao svoje obećanje, i u proljeće 1989. pedesetak pjesnikinja i pjesnika dođoše s radošću pokloniti se na izvrstan pjesnički način sjenama zaljubljenog para- košarama punom ljubavnih stihova. Večer za pamćenje. Stotine nazočnih slušatelja mladih i odraslih položiše jednu svoju ružu na humak.
I bi tako, i sve ljepše, svake iduće godine
(…)
Siguran sam, pjesnički Meštre da te izviješće raduje jer je sve ovo djelić tvoje poruke :“ dok je srca bit će i Kroacije !“
I zahvalni na tvojoj opomeni na, ponekad hrvatskoj bešćutnost, eto učinismo što uzmogosmo :Ljubavi u spomen, Gradu na diku, Domovini na čast !
„Krasni Samobor je dakle mjesto rodoljuba i mjesto najveće hrvatske ljubavi, mjesto ljubavnika kao Verona, a sklad toga kraja, dragog ilirskom Petrarci, izaziva slavne predjele gdje se pjesnički ljubilo, sanjarilo i samotovalo kao pod tim melodijskim granama.“
Dopusti mi, na kraju, svestrano neumorni A.G.Matošu, kada si već Veronu spomenuo, da dovršim pisanje sa svojim snovima.
Vidiš, čitam ja, slušam ja godinama, kako tamo u Veroni slave Romea i Juliju.
Istini za volju, da nije Shakespeare napisao dramu o Romeu i Juliji, Verona se ne bi s dvoje zaljubljenih „kinčila“pred svijetom i vijekom.
Međutim, zahvaljujući besmrtnim ljubavnicima, posta „raspjevana“ diljem svijeta.
Tako, domišljati, prvo „pronađoše“ kuću s balkonom u središtu Verone, koju urediše i jednostavno proglasiše „Julijinom kućom“-Ulica Capello, broj 27. (N.B.: ulazak u kuću oko 12 eura, izlazak na balkon još oko 10 eura. Iako je previše platite 20 eura za ulazak u izmišljenu kuću izmišljenih likova, ovdje uvijek u redovima čekaju.
U dvorištu kuće Julija izlivena u bronci s grudima sa „zlaćanim grudima“. Pozlatiše ih tisuće prstima, jer smisliše žitelji Verone : tko god dodirne, imat će sreće u ljubavi. Sic!
Išli su čak dotle da se u samostanu San Francesco al Corso, u jednoj kripti „smjestili“ sarkofag od crvenog mramora u kome „počiva“ Julija.
Ha, osim toga, Veronska je Julija poštom zatrpana: svake godine iz cijelog svijeta stigne više od 5.000 pisama. Svi ti mladi, pače i nemladi koji pišu Juliji imaju nešto zajedničko – „ljubavne probleme“ – i svi oni „pitaju za savjet djevojku koja već više od 400 godina ima lijeka za ljubavne jade“.
Dovoljno je nasloviti: „Julija, Verona, Italija“ i pismo će, iz bilo kog dijela svijeta, stići na pravu adresu.
U Via Galilei 3, u velikoj sobi osam žena, a pred njima, na stol svakodnevice stižu pisma iz svih zemalja. Ne bih dao ruku u vatru da ih nema čak iz Hrvatske poslanih.
I što radi tih osam žena: nastavljaju tradiciju započetu 1935. godine kada je jedan očajni Englez tražio savjet od Julije. Ubrzo su se na „njenom grobu“ počela pisma gomilati, sve dok se Etore Solimani, tadašnji veronski grobar, nije sažalio i počeo slati odgovore.
Četrdeset godina kasnije je Đulio Tomasia, direktor tvornice čokolade ( ah, kako je ljubav je slatka!) osnovao „Julijin klub“ i postao počasnim predsjednikom.
„Da bi se odgovorilo na more pisama potrebna je dobra organizacija“, reče tada ovaj sedamdesetogodišnjak.
Zaposlene, koje znaju po nekoliko jezika, rade ozbiljno i oduševljeno.
Tako veronska priču o Romeu i Juliji, privuče svake godine preko tri milijuna turista u grad.
Ovdje se na tren probudih iza sna i promislih; mogli bismo i mi ponešto naučiti od veronski zanesenjaka, tim više što nama nije ni potrebno išta izmišljati.
Samo nam je potrebno da htjeti učiniti i da nam nitko ne bude jalan.
Jer, ponavljam, pogledajte što su sve oni sve napravili iz ničega. Maštoviti domisliše i kuću, grob, terasu, pa čak i Julijin klub, za likove iz književnog djela. I ljudi znaju da je sve to izmišljeno, ali dolaze.
Mi imamo stvarne osobe, Julijanu (Ljubicu) i Stanka, istinitu priču, stvarni trg, ulice, balkon, humak.
Imamo, u mnogo čemu, toliko ideja da zadivljujemo svijet, pa sam siguran da se mogu iznjedriti od veronskih i bolje i privlačnije vezane u Stanka i Julijanu (Ljubicu).
Ne, nisam sanjao milijune niti tisuće. Sanjao sam posve primjerene brojke. Sanjao sam godišnje barem 30 razreda iz svi samoborskih škola, učenike koji će ovdje slušati o lirskim pjesmama, o Vrazu; barem 3 autobusa godišnje s učenicima iz Hrvatske; barem 300 šetača mjesečno… Vidite da ne pretjerujem.
Nakratko, ponovno me san obuze. I sanjam: u Samoboru, jedino u Samoboru nude se slastice: torta Julijana, kolačići Ljubice, voćne rakije Vraz, crno i bijelo vino Stanko, konjak ili vinjak Cantily; piju se osvježavajući napitci julke, uživa u sladolednim julčika kuglicama;
kroz san lepršaju u svili, platnu, drvetu, keramici…sto-vrsni suveniri: srčeka, rupci, rupčići, šalovi, kravate, suncobrani, kišobrani, novčanici, lepeze, prsteni, naušnice, narukvice, ogrlice, turbe, torbice, čaše, pehari, vrčevi,kutije za nakit, majice, kape, šeširi – damski „julike“, muški „vrazovke“;…Ma nenabrojivo, gotovo sve osim, jasno, pepeljara i upaljača.
Probudih se.
Jasno da ni u Veroni sve nije stvoreno preko noći, da se institucijska promidžba gradila lucidno, stručno, svestrano, godinama, što je dovelo do snažnog pozitivnog imagea ove ljubavne bajke.
A mi imamo ljude „od ideja“, imamo znalce za idejno u tvarno pretvoriti.
Samo, treba početi.
Mi nemamo ništa osim istinite priče i istinitih likova – što je neprocjenjiv početni kapital koji treba prvo htjeti a zatim znati iskoristiti.
Ponekad, ipak , želim povjerovati u snove.
Za kraj, cijenjeni Matošu, bez pitanja stavljam i ovaj tvoj tekst, pohvalnicu samoborskom kraju, jamčeći da ćemo potaknuti njime, čuvati i njegovati u sebi i oko sebe istinsko domoljublje i rodoljublje:
»Krasan je Samobor. Blizina sa glavnim gradom daje mu čar blizog ladanja kao Tiburu, Tivoliju, Versaillesu, Saint-Cloudu, Schonbrnnu, Windsoru. Okolica je sretna kombinacija od gore i ravnice, polja i šume, vrta i prirode, rijeke i planine, sela i zaseoka, grada i ladanja. — Krenite uz potok kroz brda kao ogroman sjenast drvored kao između ogromna dva zelena plota, u starodrevno selo Rude, i eto vas u klasičnoj planinskoj dolini, dok ste istodobno na istoku, na protivnoj strani za sat pješke u ribarskom, posavskom selu Otoku ili pod šimširima parka u divnim Gregorijančevim Mokricama nad slovenskom Savom. Kranjska, Štajer, uskočki Žumberak, Zagreb, Zagorje, jastrebarsko Pri gorje, Susjedgrad, Lipovac, Okić, Mokrice, Slavetić, Jaska, Plešivica: Samobor je u sredini tih lijepih mjesta i pun njihovih obilježja.
Inteligentan kao zagrebačko predgrađe, imućan i čedan kao slovenačke varošice, rodo- ljubiv kao Zagorje, starodrevan kao Turopolje, Samobor je od najhrvatskijih hrvatskih mje- sta, te nije čudo, što se u dodiru sa Samoborom najprije probudila moderna nacionalna svijest hrvatska i zapjevala pod tim gorama »Još Hrvatska . . . « (»Naši ljudi i krajevi« 1910.).
Sljedeći tvoj tekst, poticat će nas da hrvatski jezik volimo, hrvatski zborimo, hrvatski sanjamo. Neka čitaju i stari i mladi:
Hrvatski jezik je proizvod odnošaja Hrvata prema Hrvatskoj, prama prirodi, prama polju, gori, šumi i zraku, prama našim cvjetićima i našim planetima što ‚kolo vode‘ kod Preradovića, i zato naš jezik ima sve posebne boje, zvukove, oblike i osobine naše zemlje; buran kao senjska bura, mekan kao dvojnice, zanijet kao procvjetala grana ružmarina, tužan kao kraška pustolina, veseo kao tambura i dubok kao mrak naših šuma i tragika našeg mora. Samo lijepa naša domovina mogaše stvoriti ljepotu divnog našeg jezika, divotu naših riječi krasnih kao naši otoci, ‚lijepi vrti morem plivajući’“
(…)Ako nam je duša rezultat dojmova, ako su ti dojmovi većinom hrvatski zvuci i hrvatske slike, slike krajeva hrvatskih, duša je naša kao ovo drveće i voće rezultat hrvatskog pejzaža.
Mi smo kao ta jabuka i taj grozd plodovi te zemlje, i ta okolica nas toga radi toliko očarava, zanosi i privlači, jer sebe, jer prvobitne dijelove duše svoje tu vidimo kao u ogledalu svog zagonetnog izvora.
Drugi, tuđinski kraj može biti vrlo sličan ovome, ali ga toliko ne razumijem, jer nisam njegov plod, jer mi govori tuđim jezikom. Sunce, planeti, brda i biline iste su kao ovdje i u drugim zemljama, kao stanovnici što su ljudi kao tu, ali bilje, brda, zvijezde i mjesečina govore u Hrvatskoj istim jezikom kao Hrvati«
Na kraju balade, da u nečem i tebe ispravim. U ono vrijme ti napisa:
„Hrvati su jako čudan narod. Imaju više izdajica nego cijela Europa zajedno. No, na čudan način oni postupaju s njima.(…) Hrvati ih njeguju ko najveće nacionalno bogatstvo“
Oštroumni, rodoljubni kritičaru, dopusti mi ispravku: ima Juda i danas, ali budi siguran Matošu, većina hrvatskoga puka misli tvojom dušom.
Tvoj nevrijedni discipulus:
Josip Prudeus