tekst: Marko Jareb
„Satrali bi mi i Ameriku“. Ovo je izrekao jedan radnik koji je sada u mirovini, aludirajući na to kako se mi ponašamo prema svojoj državi. Naučilo se u bivšoj državi samo je potkradati, svatko na svom nivou, i onda se na kraju država uruši sama od sebe kao kula od karata.
Evo nekoliko primjera: trošenje telefona na međumjesne razgovore – netko je rekao kako to nije ukradeno već potrošeno; papir za pisanje i kopiranje – duplo se smanjila njegova potrošnja samo kad se prebacio kod nekoga tko je stalno bio prisutan u uredu; netko je rekao kako neki imaju više vijaka kući negoli da su tvornica – neki poslodavci na Zapadu, postavljaju na portu neki sitni materijal koji zaposlenici za svoje potrebe mogu ponijeti kući radi manjeg potkradanja istih.
U nekim tvrtkama gdje se radilo na normu neki su radnici imali radnih sati za cijeli mjesec unaprijed, a potrošilo bi se duplo materijala po svakom radnom nalogu za skoro svaki posao.
Sve ovo prije navedeno bilo je u prethodnom sustavu.
Ima li ikakvih naznaka da je i dan danas tako?
Koliko svatko muti na svom nivou?
Može li se na sve prethodno izneseno primijeniti izreka kako, vrana vrani oči ne vadi?