Vinko Pavić
Ništa ti neću reći nakon varke
Svih mrtvih slova u sunčana jutra,
Niti ću plakat svoje želje žarke,
Nit slavit kletvu neizvjesnog sutra.
Za hvalospjeve treba duša čista
Srce na dlanu i ponizne zjene,
Komadić sunca u srcu što blista,
Pružena ruka, oči zaklopljene.
Ne samo tijelo što se bludom kiti
Pa zlatom ište arke ovog svijeta,
Za biti velik malen treba biti,
S pogledom dječjim i srcem planeta.
A misli zvone groznicu arkada
Utjehu stola, blještavilo ruha,
Umire tako i posljednja nada
U krepost duše i koricu kruha.