piše: Igor Matijašić
Jučer mi je umro susjed kojeg smo svi od milja zvali stric Ivo. Gotovo do samog kraja (dok ga bolest nije prikovala za krevet) bio je izrazito aktivan, neprestano u potrazi za nekim poslom.
Uvijek bi pronašao neku zanimaciju, uvijek je bio u pokretu, uvijek u radnoj odjeći…
Kukuruz, vinograd, košnja trave i još tisuću drugih stvari vezanih uz poljoprivedu.
I tako godinama…
I tako uokrug…
I kad god bi ga netko pokušao riječima odvratiti od toga riječima, da se sve to ne isplati, samo bi odmahnuo glavom i ponovio – u radu je spas.
Ne samo da će mi nedostajati njegov pozdrav u rano jutro (uvijek je bio budan kad sam odlazio na posao i nešto je radio po dvorištu), već će mi nedostajati činjenica da sve više postajemo zemlja koja ima sve manje takvih ljudi.
Onih koji još uvijek smatraju da se upravo radom može postići apsolutno sve!
Malih ljudi koji ne traže puno, a koji su (i to stalno ponavljam) zapravo najveći!
Jer ako se ovako nastavi i nadalje, bojim se najcrnjeg scenarija…
Dok intelektualci “koje je izabrao narod” važno vrte palce i samo govore o složenosti situacije, vrijeme neumitno curi.
Danas mi se porukom javio prijatelj za kojeg bih uvijek stavio ruku u vatru da voli Breganu jednako kao i ja.
Javio se iz Irske.
I nije jedini koji je tamo otišao iz našeg malog mjesta…
Ponavlja samo ono što govori i većina – otišao sam jer ovo kod nas više nema smisla. Tamo nas cijene kao radnike, a prije svega kao ljude.
Zašto se ova posljednja rečenica ne može “prepisati” i za našu zemlju?
Ljudi odlaze – napuštaju našu zemlju na ovaj ili onaj način.
Djece i mladih je sve manje.
Baš kao što kaže onaj poznati grafit – mladi bračni parovi danas na rukama nose pse, a ne djecu.
Znam da se ovim tekstom ništa neće promijeniti, no nadam se i vjerujem da jednoga dana (a i to će doći vrlo skoro) kad moja djeca završe svoje škole, neće morati sreću tražiti negdje gdje je “trava zelenija”.
I da će oni zaista osjetiti “krilaticu” mog susjeda s početka priče i moći živjeti od svog rada…
Nadam se i da će ih i u našoj zemlji “cijeniti i kao radnike i kao ljude”…
Nadu mi nitko ne može oduzeti…