Jelena Stanojčić
Gdje su moja bosonoga polja
Gdje su trave, livade i cvijeće
Gdje su šume prepune mirisa
I potočić što žuborom teče?
Gdje je klasje što se zlatom žuti
I kukuruz što svoju djecu skriva
Gdje je pašnjak ograđen od stada
Ona rijeka, gdje je, je li živa?
U njoj ja sam učila plivati
Gomjenice, gdje si nestala?
Ne čuje se više tvoja jeka
Sad si drugom u zagrljaj pala.
Gdje su naše kravice šarene
Što razmile se gladne na sve strane
A mi smo ih bosonogi zvali
Vratite se, ne lomite grane!
Gdje su dani kad smo trešnje krali
Penjući se visoko na drvo
Mog’o bi nas primijetiti netko
Pa bi onda krenulo sve krivo.
Gdje su moji bosonogi dani
Gdje nestaše, gdje se brzo skriše
Gdje su moji prijatelji znani
Sjćaju l’ se one ljetne kiše?
Sjećate l’ se? Grmjelo je jako.
Skrili smo se pod hrašće debelo.
Šćućureni ostali smo tako,
Dok je kiša padala, baš jako.
A srca nam tukla ko u ptića
I oči nam širom otvorene.
Nismo znali zašto grmi jako
I zašto nas taj grom plaši tako?
Nema više ni polja ni trešnje
Ni kravica puna stada, nema!
Nema više ni rijeke ni vode
Ničeg nema, samo pustoš drijema.
Sada tu su neki drugi ljudi
Kupili što se kupit’ može
Ubili su moja cvjetna polja
Sve zbog novca, oprosti im Bože!
Sve je sada gomila žutulje.
Zemlja im se iskesila ružno,
Povratila na njihov je novac
Zato sve je sada tako tužno.
I sad’ ništa prepoznat’ ne mogu,
To se netko našalio grdno!
Ukrali su djetinjstva mi polja
Moje šume, moju rijeku, mene bolju…
Gdje ste sada bosonogo društvo?
Znam, žalite i nije vam svejedno,
I nadam se – ostali ste isti.
Nije samo novac ono što je vrijedno!
03./2014.