Vinko Pavić
U noć se bacam sam bez varke
U otkupljenje čela čista,
Ištem u tami zvijezde žarke
U kojim raskoš noći blista.
A noć je Tama – rekli bismo,
Tko može da se njoj veseli,
Pa kažeš; jesmo ili nismo
Za horizonte nove zreli.
Otkidam jedan dio sebe
I bacam kao trulo voće,
A onaj drugi -Ja; zazebe
I sve đerdane skupit hoće.
Nevoljnik, usred te diobe
Panično ište smiraj neba,
Uz blagu svjetlost tople sobe
Zagrljaj nježan samo treba.