piše: Vinko Pavić
Ugnijezdio se kršan i veličanstven ponad Ograde, gusta i neprohodna šumarka, a malo ispod Kovačevih kuća odakle bura dahom zavelimskim kosti propuhuje. Natkrilio se očinski nad okrajnom šumom, nad Pavića njivama i livadama, crven od vremena, crven od zemljine krvi, crven po Bogu.
Zimi crven od kiše, od bure, od snijega. Crven od bijesa, od samoće. Crvene suze plakao. U ljeto crven od života, od sunca, crven od pjesme, crven od vilinske kose. Samo mu bršljan crvenu bradu ozelenio. Crveni kuk!
Kažu, kamen nema dušu. Ja sam je sto put vidio u neviđenim okamenjenim očima, katkad nasmijanu i čeznutljivu, katkad tmurnu i ojađenu. Sto put je čuo kako jeca i uzdiše, kako pjeva i zaziva. Pjesmom samuje, pjesmom tuguje. Pjesmom se raduje i pjesmom šuti.
Iz daleka činio se malen, krotak, dohvatljiv, na dlan bi stao, a izbliza visok nedokučiv i nadmen. Divljenje i strahopoštovanje izazivao. U jesen gromove palio i s gromovima hraste kršio. Gromovima vitlao nad kućama i livadama, s gromovima kumovao i prijetio zamišljena čela.
Zimi, svojim oštrim vršcima oblacima trbuhe parao i bijelu snježnu utrobu vadio i prosipao po Ogradi i okolnim livadama. U proljeće ih razgonio i ljubio nebesko plavetnilo svim žarom svoga crvenog lica. S burom se borio i zauzdavao je navrh Ograde, ko stric Iko svoga obijesna Dorata koji ne će u brazdu.
Bio suh i žedan. Litičast. Topao na suncu, topljiv od sunca. Nedohvatljiva, nesavladiva kamena gromada što danomice prijeti i naginje se, ali čvrst i stamen gorostas. Stoljećima, tisućljećima, milenijima. Vikovičan.
U njegovim se crvenim očima gnijezdili orli. Strme litice bile samo njihove, a pod njegovim se nogama umotanima suhim hrastovim lišćem, čičkom i kupinom, legle šarulje i poskoci, gušćarice i jarebice. Orlićima hrana prije nego polete.
Visok i strm, nije dao na se. Samo bi one najhrabrije i s velikim srcem pustio na najviši vrh, s kojega pogled puca preko Mračaja sve do Crnovra i s kojega se čini, kao da se kreće skupa s oblacima. Među oblacima. Nostalgičan i sjetan, ko da bi za suncem. U daljine.
Cmilje i bosilje iz glatkih litica čuvao za vile. Bilo samo njegovo i vilinsko.
Obnoć bi lisice iz njegovih škripa i jama izlazile i pred zoru u škripe i jame kokoši i piliće donosile. U škripima se lisice kotile i lisičiće skrivale.
Oduvijek su, kažu, vile živjele u njegovoj kamenoj palači. Obnoć izlijetale iz njega na guvna, na raskršća na izvore. Momke tražile, konje iz pojata izvodile, grivu im u pletenice plele i jurcale obijesne po proplancima do iznemoglosti. U zoru se umorne, ali sretne vraćale u njegove škripe i jame, u njegove hladne i mračne kamene dvore. Pjevale sjetne vilinske napjeve i odmarale.
Kad bi tkogod zakasnio u Ogradi i noć ga uhvatila, mogao čuti njihovu melankoličnu pjesmu, nesuzdržano podcikivanje ili čeznutljiv vilinski smijeh koji se poput svitanja razliježe iz njegove kamene utrobe.
Pričali ljudi da su to nagorkinje vile. Vile Zavelimke. A baš su one najljepše i najzgodnije od cijeloga vilinskog roda.
Ojunačili se jedne ljetne nedjelje dječaci (momčit se tek počeli) i poslije Zdravomarije, s prvom mjesečinom, htjedoše u njegove tajanstvene škripe zaviriti, u njegove duboke jame. Htjedoše zanosne vile uhvatiti.
Lampe ponijeli sobom kad ih ugledaju da im vilinske oči zaslijepe.
Do ulaza u prvu jamu moralo se popeti nekoliko metara po njegovu ispucanu strmu licu.
Ja bio najstariji i krenuo prvi, a ostali polako, bez glasa, za mnom. Morali biti tihi da lisice ne istjeramo ili vile prerano ne probudimo.
Pentrali se teško i polako, s pomnjom, kad noga neobjašnjivo i neobjašnjeno u oštar škrip zapade. Krv crvena, junačka iz goljeni u šuplju se tenu izli. Lice porumeni, zakipti od bola, a zastrašujući vrisak iz petnih žila eruptira kroz dječačka usta i razlije se cijelom Ogradom. Cijelom šumom. Cijelim Ričicama. Čuli me i Pavići i Kovači i lisice i vile i zlatan mjesečev disk nad Osojem.
Skameniše se na trenutak hrabri momčići. Skameniše se od nevjerice da su čuli upravo ono što nikako nisu htjeli čuti. Zadrhte promrzla dječja srca strahom užasna krika, poskakaše prsimice s litica i trkom kroz trnovi vrijesak i gusto šipražje, nemilosrdno grebući i čeprljajući gole noge. Svaki na svoju stranu.
I ja za njima, s mukom izvukao ranjenu nogu, spustio se znojan i krvav s litice i s jednom tenom, šepajući niz Ogradu, kući.
Pet dana mater previjala i rakijom zalijevala otvorenu ranu i brazgotine po nogama, uvjerena da su nastale u bezazlenoj dječjoj jurnjavi tu pred kućom.
Tako završi naša prva i zadnja avantura traženja vila Zavelimki u Ogradi pod Crvenim kukom ispod Kovačevih kuća.
Od svega ostalo samo sjećanje, povrijeđen dječački ponos, ime upisano na glatku kamenu, i jedna tena zaglavljena duboko u oštru škripu.
A Crveni kuk stoji čvrst i postojan, stamen i nedokučiv, neosvojiv. Grohotom se s gromovima smije i s munjama prijeti: Ja sam tu! s vama! Živim s vama i vi sa mnom, ali vi prolazite, odlazite, nestajete, a ja sam uvijek tu! ja ostajem! Bezvremen i svevremen! Vikovičan!
Manje poznate riječi i izrazi:
gušćarica – gušter
šarulja – zmija riđovka
cmilje – smilje
čeprljati – bosti, grebati
tena – tenisica
vikovičan – zauvijek