piše: Slavica Jurčić
U njenoj sobi je kucao sat, bilo je petnaest do pet, još malo i ona streba ustati.
Njena kosa je bila rasuta po jastuku, a ruke su joj se pružale prema uzglavlju, migoljila se još malo i ustala tromo, noć je bila sparna, nije skoro ništa spavala.
Tih pedesetih godina prošlog stoljeća Mara je bila stara cura, imala je posao u tvornici, nosila je hlače, bila je prešla tridesetu godinu.
Snažna i pomalo muškobanjasta, nije bila poput drugih žena, njeni roditelji su nedavno umrli a ona je živjela sama u kući koja je bila stara, stalno je maštala da ju sruši i napravi si nešto bolje.
To jutro joj se izlaskom iz kuće učini da čuje mačke kako mijauču, ili nešto poput jauka, glas koji ju je privlačio dolazio je iz obližnjeg smetlišta. Pošla je tamo iz puke znatiželje, još se nije razdanilo, jauk je postajao glasniji, ali nekako hropteći. Mara je požurila i stala gledati što i odakle dolazi taj jauk.
Tada joj sijevanje munje pokaže mjesto gdje je ona u mraku počela rukama pipati i tražiti glas.
Sijevanje joj pokaže malu nogu, tada ona uhvati tjelešce koje ispusti mali uzadah, poput jecaja.
Gledala je ona malo tijelo, golo dijete, pogleda još jednom malu glavicu i oči koje se otvore, taj pogled je Maru trgnuo.
Oči djeteta koje je uzela u ruke prodrle su u njenu dušu, ona ponovno pogleda dijete koje je rođeno prije par sati, dječak je izgledao zdrav ali gol i drhtao je, tada oko sebe ugleda svoje susjede koji su čuli jecanje, a iznad njene glave ugleda milicajca Gorana, onako visok i jak izgledao je još veći, tada počne padati a ona dijete zakloni svojim tijelom i trčeći uleti u svoju kuću.
Prvo je umotala dijete u svoju košulju, i ugrijala malo mlijeka, dok je to radila nije ni vidjela Gorana koji se sklonio od kiše, vani je padao krupan led, nevrijeme je trajalo više od sat vremena, Mara je pokušala ugrijati dječaka i nahraniti ga, umačući krpicu u mlijeko ona je promislila djetetu mlijeko i polako ga hranila, Goran joj je prišao i gledao njenu borbu.
Tek kada je dijete pogledalo Maru krupnim očima ona je postala opuštena, tada je iznad sebe ugledala tog snažnog muškarca, on je bio predstavnik zakona, bio je grub, ipak tada je u njegovim očima ona vidjela nešto drugo, on je nju gledao ljepše.
Gledao ju je kao majku svojeg djeteta, puno divljenja je ona vidjela u tom pogledu, tada ona pritisne dijete na svoja njedra i gledajući u Gorana pomisli, “ovo dijete je moje, ja sam ga našla, ne dam ga nikome”.
Vidio je on to u njenim očima, ali vidio je i ono što malo žena koje je upoznao ima u sebi, ona je gledala u njega hrabro, bez razgovora mu je pogledom poručila, “dijete je moje, ja sam mu od sada majka”.
Kleknuo je pred nju i pogledao dijete, spavalo je mirno i spokojno, Mara ga je zagrijala, nahranila, dala mu je utočište.
– Maro hoćeš li ti zadržati ovo dijete ? – gledao ju je u oči držao ju je snažno za ramena, glas mu je pomalo drhtao, njen odgovor je čuo poput grmljavine- Ovo dijete je moje!-
Rekla je ona odlučnim glasom, on ju je nježno privukao k sebi i poljubio, nije se opirala, njoj je sada trebao on, on je zakon.
Da , zakon koji je njoj trebao da bude majka dječaka koji nije njen.
Tako i bi.
Goran je bio često i njenoj kući, donosio je odjeću za dijete, hranu, igračke, davao joj podršku, ali i sigurnost, bio je dječaku Mirku otac.
Susjedi su na Maru gledali sa poštovanjem, svi su znali da je dijete moglo umrijeti, a sada odrasta kod nje, nikada neće znati da mu ona nije majka.
Mara je i dalje radila, ali je morala Mirka ostavljati kod jedne žene, Goran ju je često znao dočekati i odvesti kući da ne ide pješice, vidjela je ona da on nju gleda drugačije, pogotovo navečer, subotom je ona oprala svoju dugu kosu i češljala ju tada bi sjedila na pragu kuće i nije primijetila da ju Goran gleda, subotom i nedjeljom ona je nosila suknje i haljine, a dok je tako sjedila ona je njemu bila poput božice, nije znao što učiniti kako ju dobiti za ženu, on želi nju.
Mirko je bio mirno dijete, kosa mu je bila svijetla a zelene prodorne oči su ju i dalje jako privlačile, ona je u njima tražila odgovor.
Goran je čekao da se ona nauči biti majka a tada jedne subote on ju nađe na pragu kako se ona češlja, sjedne joj do nogu, pogleda ju i stavi svoju ruku njoj na goli gležanj.
Ona se trgne, ali ostane mirna, gledajući u njega, pitanje koje mu je ona postavila bilo mu je dugo u ušima.
– Želiš li Mirku biti otac?- upitala ga je ona gledajući ga mirno u staloženi.
-Želiš li ti meni biti žena?- pitao ju je on hrabro – Ja jesam Mirku otac!- rekao je on mirno, a ona ga snažno zagrli.
Tu noć je on ostao kod nje u njenoj postelji, iduće jutro bio je u njenom krevetu, spavao je mirno a ona je gledala njegov profil, dugo ga je gledala i prvi puta osjetila da pripada nekome.
Mirko je imao mamu i tatu, ona je imala Gorana.
Goran je taj dan imao ženu, imao je sina i dom, ali i ljubav, sve ostalo je bilo manje važno, život mu je donesao sve što mu je falilo, sada mu više ne treba ništa.