piše: Ljiljana Zovko
Juli i užareni beton zagrebačkog kolodvora.
Autobus za Frankfurt, peron 406.
Nervoza se širila zrakom, gužva, koferi po podu.
Ulaze u koloni. Kratko mahnu i sjedaju. Svi imaju neki zamišljen pogled.
I onda, odnekud, čovjek, u nekim četrdesetim godinama juri sa sjedišta i probija se do izlaza.
Malena djevojčica. Pamtim joj haljinu. Imala je nekakve polumjesece i zvjezdice na toj ljetnoj haljinici.
Kako čudno plaču dječje oči. Kao da to uopće nisu suze. Kao da na te krupne kapi ne djeluje sila gravitacije. One ne padaju, one lete.
Starija sestra je držala za ruku. I ona je plakala. Ali nekako odraslo.
“Tata, nemoj ići molim te. Ne trebaju mi igračke, evo neću nikad više pitati za sladoled, ne treba mi ni roba, trebaš mi ti tataaa..” lomio je taj vrisak i razglas na kolodvoru. Došao je do nje, spustio se i zagrlio je. Pokušavao ju je nasmijati a svaki mišić na njegovom licu grčio se od bola.
” Ena, tata mora na posao, bakica će vas čuvati, pa evo me opet za mjesec dana, a onda ti, seka i ja idemo na more.”
“Neću na more, ne idi tata. Ja ne volim more, ja bi da nas ti čuvaš i pričaš mi priče za laku noć.”
Baka je stajala po strani i taj njen pogled je bio pogled kao da je upravo čula da umire, sleđena i bez glasa. Nije plakala. Samo su joj suha usta proizvodila nešto nalik na molitvu ili kletvu.
Prišla je i otrgnula djevojčicu iz očevih ruku, malena je udarala rukama i nogama, grebala kao da se bori za život.
Baka je mirno stiskala to tijelo što se bacalo i govorila: Šššššš…i šaputala neku pjesmicu.
Čovjek se vratio na svoje sjedalo, baka je užurbanim koracima odnosila djevojčicu. Ona starija je hodala iza njih mirno plačući.
Bacila sam pogled na njega.
Više nije krio suze. Mislim da nije bilo nikog u tom busu tko nije plakao.
Autobus je krenuo s perona a ja sam trčala do agencije koliko su me noge nosile, ispadali su mi nekakvi papiri iz ruku, trčala sam kao da sam htjela istrčati iz ove zemlje što nas jede, žvače, melje i abortira.
Uletjela sam kao vjetar u ured, zaključala vrata i samo sjela na pod.
Taj dan sam mislila da nikad neću prestati plakati.
Prestala sam, scene koje sam viđala na kolodvoru postale su svakodnevica.
No, ja još uvijek ne mogu zaboraviti juli. I onu rijeku.
Iz Eninih očiju.
Iz zbirke proze “Dobra ti noć Balkane”
Ciklus “Priče s kolodvora”, Matica Hrvatska, 2021.