OSIJEK – drugi dio
tekt i foto: Marijana Šundov
Osijek, prosinca 2019./ Obilazeći gradove, posebice one stare gradove duge prošlosti, koju mjerimo stoljećima nekad i tisućljećima, uvijek bih primijetila slojeve na građevinama, ulicama, trgovima…
Ljudi su gradili svoje domove na mjestima nekadašnjih, preuređivali trgove, preusmjeravali vodene tokove…To me uvijek podsjeća na kontinuitet života i ljudskog genija, koji stremi poboljšanju sklada i funkcionalnosti i ne manje, ljepoti.
Drugi pak gradovi imaju poput krugova unutar krugova – više gradova u jednom gradu. I Osijek je jedan takav grad, koji doslovno ima – grad u gradu – popularnu Tvrđu.
Kako joj i ime kaže Tvrđa – radi se o tvrdom gradu, gradu utvrđenom zidovima, obrambenim kulama i opkopima. Pomislim, gledajući bedeme Tvrđe – „kakvi drugačiji i mogu biti gradovi na granicama dvaju carstava“. U ovom, našem slučaju ne bilo kakvih carstava nego onih različite vjere, jezika, običaja i kulture – Habsburškog i Otomanskog. Carstva su to, koja su se stoljećima borila na život i smrt. A, pogranični dijelovi su redovito najviše stradavali. Ta sudbina „predziđa kršćanstva“ određena zemljopisnim položajem i danas na neki način prati Hrvatsku, koja je vanjska granica Europske unije.
Početkom 18. stoljeća Osmanlije bivaju istjerani iz graničnih prostora Habsburške Monarhije, a princ Eugen Savojski gradi niz utvrđenih, pograničnih gradova. Tada se stara osječka, gradska jezgra pretvara u Tvrđu. Tvrđa ima tlocrt nepravilne zvijezde, opasana je zidinama kroz koja su vodila četvora vrata. Unutar zidina, za smještaj vojske, a kako je to zahtijevao vojni standard, isključivo od opeke i kamena, podižu se zgrade.
Koliko je Tvrđa bila sigurno mjesto Carstva govori legenda kada je Napoleon zaprijetio Beču, carska riznica preseljena je u Tvrđu. Navodno, zaostalu škrinju s blagom do danas nisu pronašli.
Druga priča kazuje kako je 1786. car Josip Drugi, prilikom posjeta Osijeku, došao iza zalaska sunca te se prema strogim vojnim propisima ni njemu nisu smjela otvoriti gradska vrata pa je prespavao u gostionici. Predaja kaže i kako je tijelo generala Johanna Stephana von Beckersa, koji je vodio gradnju zidina, po njegovoj smrti zazidano u zidine uz Vodena vrata. Danas su upravo Vodena vrata, jedina preostala te manji dio zidina, kula (vodotoranj) i dio Krunske utvrde na lijevoj obali Drave. Dok prolazim kroz luk bijelo obojenih Vodena vrata razmišljam o gradovima i ljudima.
Gradovi vidljivo u svome obliku, građevinama i onom posebnom gradskom duhu nose obilježja zemljopisa i povijesti. A, ljudi ? Koliko je naša sudbina određena mjestom gdje smo se rodili? Određuje li nas naša povijest? Je li nam to granica ili poticaj? Vrijedi li ona Ujevićeva: „Leti ko lišće što vir ga vije za let si, dušo, stvorena. Za zemlju nije, za pokoj nije cvijet što nema korijena.“
Jesmo li doista „Igračka vjetrova“? Jesmo li igračka životnih okolnosti?
Prolaskom kroz vrata hodam ravnim, popločanim ulicama i divim se ljepoti zgrada. Sve su barokne, onog divnog, europskog stila 18. stoljeća, sa građevinama razigrane mase s udubljenima i ispupčenjima na fasadama, sa stupovima, lukovima, kipovima. Ulice baroknog grada su vođene vojnom logikom, široke, ravne i sijeku se na trgovima. Trgovi su pravokutni ili okrugli, obrubljeni najvažnijim gradskim zgradama. U središtu baroknog trga obično je fontana ili stup ili kip. Osječka barokna Tvrđa ima sve to – vojnički posložene ulice, koje dobivaju imena po najvažnijim građevinama ili obrtima – zovu se – Kasarnička, Vojarnička, Provianska, Staklarska, Tokarska, Mjernička.
Tvrđa ima centralni, pravokutni trg, koji se nekada zvao Vinski jer se na njemu odvijala trgovina vinom – vino se prodavalo ugostiteljima i vojnicima. Danas se ovaj skladni, barokni trg, prema raskošnom, bijelom, centralnom kipu Svetog Trojstva zove Trg Svetog Trojstva. Ovaj kip je zavjetni, a dala ga je sačiniti 1792. udovica generala Patraša, zapovjednika osječke tvrđave, s molitvom da se kuga koja je poharala grad više nikad ne vrati.
Inače barokno kiparstvo kao najčešću temu uzima kršćanske likove. Tako i ovdje uz prikaz Svetog Trojstva tu su, u krug, kipovi svetaca Sebastijana i Roka te svetica Rozalije i Katarine. Pogled stremi u visinu gdje je na vrhu stupa križ i iznad nebo. Jedna osječka legenda, kojih doista ima mnogo, vezana je za priču o kugi. Štakore, s njima i kugu istrijebile su kune koje su Osječani naselili u gradu.
Kockama popločani trg obrubljuju nekad glavne, gradske građevine. Na Istoku je nekadašnja zgrada Glavne gradske straže s neobičnim tornjem sa satom odnosno stražarnicom s kupolom u obliku lukovice i lukovima u prizemlju. Danas se tu nalazi nalazi Arheološki odjel Muzeja Slavonije. Dijagonalno je sam Muzej Slavonije osnovan daleke 1877. a, ispred kojeg i danas raste lijepo, staro stablo ginka, ostatak nekadašnjeg velikog parka.
Iza kipa Svetog Trojstva pogled privlači skladna trokatnica tamno ružičaste boje s bijelo obrubljenim prozorima. Danas je to Rektorat Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera, a godine 1726. kada je podignuta bila je zgrada General – vojarne, izgrađena po nalogu princa Eugena Savojskog za potrebe carske vojne uprave. U ovoj zgradi je odsjedao prilikom posjeta ovom dijelu Carstva, austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj Josip II. Interesantno je kako je tu u vojarni bilo i kazalište, a čije su predstave počinjale u 18 sati, zbog zatvaranja vrata tvrđe. Časnici iz Tvrđe i ugledni građani organizirali su javne balove, igre i zabave.
Sigurno ćete odmah, kao i ja prepoznati kip Svetog Trojstva i nekadašnju zgradu General -vojarne – a, poznata će vam biti s novčanice od 200 hrvatskih kuna.
Tvrđa je i danas upravo kao nekad središte gradskog, društvenog života i zabave s nizom ugostiteljskih objekata. Nekada su ih posjećivali vojnici, a danas uz građane, studenti i turisti na putu prema moru. U restoranima u starim zgradama, uz pucketavu vatru s kamina, mogu se kušati slavonski specijaliteti napravljeni od mesa crne svinje, povrća, gljiva, čuveni slavonski kolači bogatog okusa te razne vrste piva i vina.
Posjet slavonskom biseru završavam dolaskom kod spomenika „Crvenom fići“. Sjećam se televizijskih slika napada na Osijek i bjesomučne, bahate vožnje ljeta 1991. tenkova Jugoslavenske armije ulicama Osijeka. Osječani su ih pokušali zaustaviti, a jedan od njih Branko Breškić ostavio je svog fiću na raskrižju. Tenk ga je smrskao u komadiće. Bila je to najava ratnih strahota, koje će zahvatiti Hrvatsku, a posebno njen Istok. I tako je u znak sjećanja na ovaj događaj, postavljena umjetnička instalacija u kojoj fićo gazi tenka, simbolizirajući hrvatsku pobjedu.
Dok gledam spomenik pomislim evo odgovora na pitanja s početka teksta. Mi sami, a tako i naši životi određeni smo s puno toga. Najčešće životne okolnosti sami ne biramo. Izbor je naš kako ćemo živjeti te dane okolnosti. Prihvaćaju sebe, svoje porijeklo, određenost mjestom gdje smo rođeni mi ljudi možemo i moramo preći granice. Doista za „let smo stvoreni“. Imamo i nemamo korijena.
A dom, nije samo mjesto gdje smo rođeni, dom je tamo gdje je ljubav, tamo gdje je mir, tamo gdje možemo biti ono što jesmo. Naš dom uz Zemlju je na kraju u Vječnosti.