UTVRDA NA GRANICI

tekst i foto: Marijana Šundov
Cetingrad/ 8. listopada 2018./ Nalazim se na posebnom mjestu. Dokle god mi pogled dopire je bogatstvo i ljepota prirode –  brežuljci, drveće,  poljsko cvijeće i trave, mirisi rane jeseni – život u cvatu.

Iza mojih leđa potpuno drugačija slika – kamenje, ostaci zidova, veliki kameni lukovi kao da lebde u zraku, zaboravljeni u vremenu. Nalazim se na utvrdi Cetin, a točnije je napisati pored ostataka ove nekad veličanstvene građevine.

Kao i druge ovakve tvrđave, više ili manje sačuvane, svjedoči o minulim vremenima, vremenima stalnih ratova u Europi, blistavih pobjeda i bolnih poraza. Ukratko – povijest ljudskog roda – slikovito rečeno je knjiga nasilja, razaranja, ratova i osvajanja.

S druge strane, stranice te knjige ispisane su svjedočanstvima o herojskim djelima obrane, djelima milosrđa, napretka, građenja i stalne ljudske želje za slobodom. Lice i naličje! Svjetlost i tama! Netko je napisao: “Tamo gdje je svjetlost najjača stvaraju se najdublje sjene”.

Povijest pišu pobjednici. U današnje vrijeme čini mi se da to baš i nije tako. Svjedoci smo kada o istom suvremenom događaju, novinari pišu potpuno drugačije ovisno s koje strane granice žive. Novinari, ta nekadašnja sedma sila, imaju posebnu odgovornost jer pišu povijest u trenutku zbivanja i kreiraju javno mišljenje. Davno je izrečena rečenica kako laž koja se puno puta ponavlja postaje istina! Međutim, laž nikada ne može biti istina. Istina se kada tada pojavi. I samo ona – cijela istina – o nama i drugima – oslobađa. Iz prošlih pogrešaka mi kao pojedinci moramo učiti. A, narodi, kako je ne bi morali ponoviti, iz povijesti moraju učiti.

Istina o utvrdi Cetin nalazi se u povijesnim izvorima, hrvatskim, austrijskim, ali i turskim zapisima, kamenim ulomcima, dokumentima od kojih se neki čuvaju čak u Beču. S utvrde, koja je dominirala prostorom, kontrolirali su se srednjovjekovni putevi prema Bosni i iz Bosne, iz Primorja i prema Sjeveru. Uglavnom na granicama dvaju carstava onog Habsburškog i drugog Otomanskog, na razmeđu vjera i kultura, ova utvrda prelazila je iz ruke u ruku. Rušena je pa ponovo obnavljana i dograđivana… Na kraju je razrušena u skladu s tadašnjom politikom Habsburškog Carstva, kako je ne bi ponovo koristili neprijatelji jer nije bilo sigurno da će se branitelji održati.

Posebnom mistikom i romantizmom je obavija povijesni događaj, koji je trasirao put hrvatskih zemalja, usuđujem se napisati, sve do današnjih dana. Radi se o Saboru u Cetinu/Cetingradu. Možda je održan upravo ovdje u utvrdi. Prema sada raspoloživim podacima, u franjevačkom samostanu u tvrđavi Cetin.

Odluke tog posebnog skupa, kao i njegova važnost za hrvatsko državno pravo, doista su od povijesne važnosti.

O tome, jednako kao što je s drugim događajima iz prošlosti, svjedočanstva kojih su pisani izvori se dosta toga zna, gotovo sve – od točnog datuma održavanja, sudionika i potpisnika. Dokument tj. Povelja sada čuva u Austrijskom državnom arhivu u Beču. Povelja svjedoči kako Saborom u Cetingradu plemstvo Kraljevine Hrvatske potvrđuje izbor nadvojvode Ferdinanda I. Habsburškog za hrvatskog kralja i to dana 1. siječnja 1527. godine. Na Saboru sudjeluju pripadnici cjelokupnog hrvatskog plemstva, s izuzetkom dijela slavonskog plemstva, koje će nekoliko dana kasnije u Dubravi kod Čazme proglasiti za kralja ugarskog velikaša Ivana Zapolju. Zbog toga će u Hrvatskoj doći do građanskog rata.

Kako je  uobičajeno kod takvih dokumenata tekst Cetingradske povelje sadrži imena prisutnih hrvatskih velikaša, crkvenih dostojanstvenika i ostalog (nižeg) plemstva s jedne, te izaslanika samog Ferdinanda s druge strane.Neposredno ispod teksta nalazi se sedam pečata kojima je ova saborska, izborna isprava ovjerena. Na Povelji su: hrvatski državni pečat (s otiskom četvrtastih polja) u sredini, a do njega s lijeve i desne strane po tri pečata najuvaženijih hrvatskih velikaša toga vremena. Prije izbora kralj Ferdinand se obvezao poštovati i štititi povlastice Hrvatskog Kraljevstva te pomoći obranu Hrvatske od Turaka sa 1000 konjanika i 200 pješaka.

U današnjem grbu Općine Cetingrad je upravo stilizirana povelja sa sedam pečata. Gotovo da ne treba naglašavati kakav je ovo dokument! Sabor Kraljevine Hrvatske bira vladara bez obzira na odluku Ugarskog sabora. Podsjećam kako je tada Hrvatska bila u personalnoj uniji s Kraljevinom Ugarskom. Prije toga hrvatsko-ugarski kralj Ludovik II. pao je u bitci protiv Osmanlija na Mohačkom polju. Trebalo je odlučiti što dalje? Kako se obraniti? Kako preživjeti?

Naslonim se na sačuvani kameni zid utvrde, topao od sunca. Eh, kada bi ovo kamenje moglo pričati. Razmišljam o Saboru u Cetinu, o teškim vremenima stalne opasnosti od Turaka i kako je trebalo i hrabro i pametno odlučivati. A, što je bilo pametnije tada od vezivanja za tada po kulturi i vjeri najbližu, ali i vjerojatno najjaču europsku silu – Habsburgovce. Razmišljam o ovoj utvrdi na granici i ljudima koji žive na granicama.

Svako vrijeme ima svoje izazove, pa i ovo današnje – posebno za ljude na granicama. Kako se postaviti prema onome drugome, koji dolazi  – iz drugog naroda, nerazumljivog jezika, druge vjere i kulture.

Prostor centra današnjeg Cetingrada, koji sada izgleda idilično, prije samo 27 godina pružao je potpuno drugačiji sliku.

Ispred mene je predivna crkva s zvonikom. Unutrašnjošću crkve dominira veličanstvena slika Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, puna dramatike i pokreta, anđela i ljudi. Ispred crkve je razgranato stablo plemenite lipe te malo dalje trg s bistom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i spomenik braniteljima na skladnom, popločanom trgu.

Prije 27 godina, baš poput nedaleke utvrde Cetin, ovdje je bila ruševina, gomile kamenja, zidovi, razaranje. I sama crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije bila je potpuno razorena.

Nekadašnji župnik monsinjor Marijan Ožura ispričao nam je kako je preživio te dramatične dane napada srpskih pobunjenika i vojske te kako je sakrio kipove i Gospinu sliku kod susjeda u Velikoj Kladuši. Posvjedočio nam je o velikim djelima hrabrosti i susjedskog milosrđa, a opet s druge strane o djelima izopačenosti i nasilja, kada pomahnitali ljudski stroj uništava da bi uništavao.

Crkva je ponovo sagrađena istog vanjskog izgleda i visine kakva je i bila. Mir i ljudi su se vratili u Cetingrad. Vratili su se i izazovi života na granici.

Odgovor na pitanje o ponašanju prema drugima uvijek leži u humanosti. Budimo ljudi – ni više ni manje od toga.