MOJE RAZGLEDNICE: TOMISLAVGRAD – I. dio
„Nomen est omen“ – od Delminiuma do Tomislavgrada
tekst i foto: Marijana Šundov
Split, 11.11.2021. – sjećanje na krajolike, mirise i okuse djetinjstva i sada me ispunjava mirom i tihom srećom – povijanje trava i zrelog žita na vjetru, mirisi metvice i smilja, pokošene trave, puni okusi kruha ispod sača (peke), divljega zelja, slatkoga graha i kiselih jabuka, zvuk zvona, a iznad svega osmijesi i zagrljaji dvoje dragih ljudi – bake i djeda…
Sjećanje na Tomislavgrad uvijek iz dubine moga bića pokrene djetinje povjerenje u spokojne dane koji se nižu jedan za drugim i vjeru da me negdje i nekada čekaju velike stvari u životu.
I sada promatram zvjezdano nebo tražeći zvijezde padalice za ostvarenje želje. I ponovo sam dijete. Koliko sam puta tražila i vidjela bljesak svjetla padajuće zvjezde u ljetnjoj noći ispunjenoj mirisima trava i pjesmom cvrčaka dok bi me moja dobra baka zvala. Bilo je to djetinjstvo ispunjeno druženjem s prirodom – i zemljom i biljem i domaćim životinjama. Pinto je bio pas tornjak veći od mene, ali koji je dozvoljavao da ga ja, četverogodišnjakinja, čupam i gnjavim na razne načine. Koja je to bila ljubav!
Tu na seoskom groblju, kamenih križeva od kojih su neki jako stari, okruženom mirom polja pokopani su moji dragi roditelji, baka i djed i mnogi drugi meni tako dragi ljudi. Dodirnem od sunca topao kamen, zastanem u molitvi i izgubljena u sjećanju na dane kojih više nema, a ispred mene pogled na Tomislavgrad (naziv u mome djetinjstvu je još bio Duvno) i sela oko njega, Duvanjsko polje i rijeku Šuicu.
Uz sjećanje na boje i okuse djetinjstva u srcu čuvam i priče o hrabrim Dalmatima i njihovim gradinama, stećcima, rimskim i turskim osvajanjima, kralju Tomislavu, Mijatu Tomiću, a sve su bile začinjene poukama o hrabrim i dobrim ljudima, koji su uvijek slijedili svoj vlastiti put i borili se za slobodu. U srcu čuvam ljubav i savjete moje bake.
„Nomen est omen“ latinska je poslovica koja kaže kako je ime znak, odnosno znamen. I često je to tako pogotovo kod imena drevnih naselja. Ona često imaju ista imena još od antičkih vremena, obično korijen riječi ostaje isti i biva prilagođen jeziku novih dominantnih stanovnika. Imena ljudskih naselja, pokrajina i država su spomenici povijesti i kontinuiteta života.
Što pak reći za grad kojega potpuno drugačije zovu, gdje u novom imenu nema ni slova od starog naziva? Znači li to kako u nekom strašnom povijesnom trenutku tu nije bilo ljudi koji bi prenijeli ime? Kod čovjeka promjena imena je obično promjena i poslanja i života – sjetimo se svetog Pavla koji ostavi ime Savle kada postade kršćanin.
Ime naselja ponekad otkriva povijest i stanovnike, a često je toponim odnosno sadrži zemljopisni opis. Tako, nekadašnje ime Tomislavgrada – Duvno, odnosno stariji oblik riječi Dumno, u sebi krije dvije staroilirske riječi dl´mno – pašnjak i dalma – ovca znači nešto kao ovčji pašnjak. Ovdje ime grada daje svjedočanstvo i o ljudima i o krajoliku – bili su to Iliri, a kraj je bio pogodan za stočarstvo.
Ime se mijenjalo kroz povijest skupa s njegovim stanovnicima. Prvi grad bio je ilirski, a poslije i rimski Delminium. U vrijeme hrvatskih i bosanskih vladara grad se zove Županjac. Županjac je prozvan jer je prema nekim povijesnim izvorima bio „sijelo velikog župana“.
U tim povijesnim dokumentima sačuvalo se svjedočanstvo o saboru Hrvata na Duvanjskom polju 753. godine. Potom u Srednjem vijeku i dobu turske vladavine grad se zove Sedidžedid („Nova tvrđava“) i Županj-potok.
U vrijeme Austro-Ugarske ponovo postaje Županjac. Potom 1925. za spomen na tisućitu godišnjicu krunjenja kralja Tomislava, za vladavine kralja Aleksandra grad dobiva ime Tomislavgrad – prvi hrvatski kralj Tomislav se prema predaji krunio upravo na Duvanjskom polju. Naziv Tomislavgrad se zadržao do 1945. godine kada je ponovno vraćen naziv Duvno.
Referendumom građana 1990. godine grad se ponovo zove Tomislavgrad. Eto, samo iz promjena imena vidljiva je burna povijest ovog kraja.
Rimski pisci kada pišu o rimskom osvajanju ilirske zemlje spominju „veliki grad“ Delminium na „nepristupačnom“ terenu gotovo neosvojivom. Pišu i kako su rimski vojnici bacali zapaljive strijele na drvene kuće unutar grada Delminiuma – glavnog grada ilirskog plemena Delmata – Dalmata. Rimljani, ta velesila antičkog doba su porazili Dalmate. Rimski vojskovođe čija su imena sačuvana Marcije Figulus (156. godine p.n.e.) i Kornelije Scipion Nazika (155. godine p.n.e.) iz svog uporišta Narone prodrli su u zemlju Dalmata i zapalili Delminium.
Međutim, to je bio tek svršetak prvog rata između Dalmata i Rimljana jer su se Dalmati stalno bunili i dizali ustanke narednih dvjestotinjak godina. Zemlja Dalmata se prostirala na prostoru između rijeka Krke i Neretve te zaleđu Jadrana sve do gornjeg Vrbasa. Kada je u doba rimskog cara Augusta konačnog pobjednika nad Ilirima došlo do podjele rimskog Ilirika na dvije provincije, sjeverna je dobila ime Pannonia, a južna zadržala ime Illyricum. Međutim, od samog se početka južna provincija naziva Dalmatia po narodu Dalmata. Ime Dalmacija kao spomen na hrabre Dalmate ostade do danas. Gdje je Dalmacija znamo, međutim, gdje se nalazio drevni Delminium, glavni grad Dalmata koga su Rimljani razorili i zapalili?
Sjećam se penjanja na Gredu i „gradinu“. Polje je inače okruženo terasama – padinama, koje se penju jedna za drugom, popneš se na jednu i vidiš da je ispred tebe druga, pa još jedna, krški je to reljef, za mene predivan s mnoštvo stijena i nakupina stijena raznih oblika. Sjećam se kako smo jednu veliku skupinu nazivali „okamenjeni svatovi“, a drugu „vilino kolo“. Te stijene i oblike stvorila je priroda, međutim „gradine“ nisu bile takve.
Bilo je vidljivo da se radi o ostacima kamenja oblikovanog ljudskom rukom. „Gradine“ kako im i ime kaže su i danas vidljivi ostaci ilirskih naselja, uvijek na uzvisinama s kojih se dobro kontrolira okolina. Oko Delminiuma bilo je mnoštvo gradina – utvrđenih naselja koje su branile prilaze glavnom gradu. Najveće su na prostoru Privale, Stipanjića, Donjeg Brišnjika a najveća na Libu iznad sela Borčani.
Povjesničari su imajući u vidu broj i veličinu „gradina“ pretpostavili kako je u doba pred rimska osvajanja, prije znači nekih 2100 godina, na tom prostoru živjelo oko 5 tisuća Dalmata. Danas se smatra da je Delminium taj teško osvojivi grad bio na planini Libu, koja se poput predivnog kamenog klina usijeca u ravninu polja. Poslije konačnog poraza Ilira – Iliri i njihovo pleme Dalmati i dalje će ratovati, ali ovaj put skupa s Rimljanima i za Rimljane.
Kako su to inače radili Rimljani – antički genijalci, jer ne zauzima se svijet bez genijalnosti, poslije pobjede na ovom prostoru oni osnivaju svoj grad – rimski Delminium i grade ceste koje ga povezuju s ostatkom Carstva. Tako ceste od Salone (Solin) i Narone (Vid kod Metkovića) vijugaju prema unutrašnjosti i preko Delminiuma do rudnika u Bosni.
Ostaci ovih rimskih cesta vidljivi su na Privali, Crvenicama, Lipi i Šuici. Rimljani naravno u osvojene provincije uvode svoje zakone, novac, jezik, kulturu, vjeru. Rimski Delminium nije sagrađen na mjestu nekadašnjeg ilirskog grada nego na mjestu današnjeg grada Tomislavgrada i to u vrijeme vladavine cara Tiberija. Forum – uvijek srce rimskog grada – trg i upravne zgrade nalazio se na prostoru znanog kao „Crkvina“ sada se tu nalazi samostan i crkva.
Provedena iskapanja krajem 19. stoljeća su to potvrdila. Samo otkriće ostataka rimskog grada desilo se. kako to obično biva na ovim prostorima, slučajno. Fra Anđeo Nuić, tadašnji župnik je godine 1896. gradio grobljansku kapelicu za katoličko groblje otvoreno 1875. Pripremajući mjesto za kapelicu fra Anđeo je u zemlji pronašao ostatke rimskih sarkofaga, stubove starokršćanske crkve, likove rimskih božanstava. Pronađena su, pored ostalog, dva žrtvenika božici lova Dijani te žrtvenik ilirskom bogu Armatu.
Fra Anđeo je o nalazima obavijestio poznatog arheologa Karla Patscha te su provedena istraživanja. Otkriveni su brojni arheološki nalazi ulomci sarkofaga, posuđa, žrtvenici koji se čuvaju u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Otkopani su ostaci srušenog rimskog foruma te uz druge nalaze nađeni su primjerci rimskog novca iz doba različitih careva – od Augusta koji je vladao u 1.stoljeću do Teodozija koji je vladao u 4. stoljeću. Rimski Delminium je razoren od Gota oko 410. godine kada su oni ovuda proharali na putu za Rim.
Delminium nije obnovljen – što nije izgorjelo razneseno je poslije kao građa za domove novih stanovnika ovog kraja. Međutim. uvijek nešto ostane za stoljeća poslije i tajne zakopane u zemlji se prije ili poslije otkriju. Tako se otkrilo kako je rimski Delminium bio na mjestu današnjeg Tomislavgrada.
Na širem području otkriveni su ostaci vodovoda, a na mjestima nekadašnjih ilirskih gradina Rimljani su podigli svoje utvrde i naselja. Međutim kotač povijesti melje carstva, dođoše kraju i Pax Romana i njihovo Carstvo. Narodi su se pokrenuli i seoba naroda dovela je nove osvajače i nove stanovnike.
Na ove prostore dođoše Avari i Slaveni koji su opustošili rimsku provinciju Dalmaciju. Pronađeni su ostaci avarskih strijela na ovom prostoru. Zadnji val seobe naroda doveo je iz Karpata iz Velike ili Bijele Hrvatske što je bila oko današnjeg poljskog Krakowa. narod Hrvata.
Prema povijesnom zapisu bizantskoga cara Konstantina VII. Porfirogeneta u djelu ‘O upravljanju carstvom’, on izrijekom tvrdi da su Hrvati na te prostore došli na poziv bizantskoga cara Heraklija kao njegovi saveznici u borbi protiv divljih Avara.
Oni iz opustošene rimske Dalmacije potjeraše Avare i ostadoše na ovim prostorima do danas. Ovo je samo jedna od mnogih teorija jer postoje različite povijesne teorije i o dolasku i podrijetlu Hrvata. Uglavnom došli su i naselili se na širokom prostoru koji će dobiti vremenom svoje kraljevstvo u kojem će svoje mjesto imati i Tomislavgrad.
Rukom pomilujem od sunca topao kamen i u mislima ponovo čujem bakin glas kada bih odlazila poslije završetka školskih praznika:
– Ne zaboravi odakle si i tko si. Budi „ćeri“ moja „čovik“. Ako ne možeš pomoći, ne odmaži. Svakog je „insana“ mater rodila.
Baka je pričala meni interesantnom mješavinom ikavice i turcizama. Njezine riječi često su mi tada bile naivne, ponekad su me i ljutile – pa valjda znam tko sam! Poslije mnogo vremena sve je sjelo na svoje mjesto – bili su to savjeti o pripadnosti, o mudrosti, o ljudskosti, kojih sam se trudila držati u životu.