piše: Ognjenka Kalajdžić
Divno vrijeme, ni vruće ni hladno. Svjež vazduh poslije kiše pa mi je baš prijao. Sjedila sam na balkonu, u stvari na maloj terasi jer je stan u prizemlju.
Posmatram sve oko sebe. Ptice se usproletale. Lete s drveta na jedno drugo drvo. Malo bolje pogledah, nose nešto u ustima. Čupkaju svoje gnijezdo.
Svašta, nikad to nisam vidjela. Grančice i otpatke slažu na drugo drvo, koje je samo nekoliko metara udaljeno. Visina je ista, kao da im je neko mjerio i odredio. Stavim naočale da bolje vidim i stvarno, razvaljuju svoje gnijezdo.
Popila sam kafu i napustila taj prizor.
Svanu jutro, malo hladnije od prethodnih, a ptice nastaviše svoj posao. Zovnem komšinicu i pokažem joj tu njihovu rabotu.
–Baš čudno, ovo nikada nisam vidjela.
Tako nastaviše i sljedećih dana.
Jednog dana vidim, nema ptica. Pola gnijezda na jednom drvetu, pola na drugom. Sve se to dešava desetak metara od mog balkona. Napravile su pauzu jedan dan.
Opet nastaviše razgrađivanje gnijezda, samo malo ubrzanije, rekla bih nervoznije.
Jesu li se onaj dan odmarale? Imaju li i one svoj neradni dan? Možda im je pauza na polovini završenog posla. Ko to zna?
Zainteresovala sam se malo za ptice. To su crne vrane ili možda neke jako slične vranama. Nisu mi baš simpatične. Nisam znala da su ptice jedna od najpametnijih životinja, a među njima, baš te nedopadljive vrane.
Skoro da su sve prenijele i napravile identično gnijezdo… i nisam ih više posmatrala jer je pravo zahladilo. Januar utjerao sve u kuće. Došla prava zima.
Sad mi nešto pade na pamet da su dan prije eksplozije kod Sjevernog logora u Mostaru, navalile na Bijeli brijeg baš takve crne ptice. Možda su pobjegle s lijeve obale Neretve ili su predosjetile rat. Uglavnom bilo ih je previše i čudno su graktale. Baš smo to primijetili.
Jednog dana, vraćam se ja iz grada kad zazvoni mobilni. Javljaju mi da što prije dođem kući. Oluja će kažu, ide velikom brzinom prema našem području. Za 19 minuta je u Växlö. Zove se Gudrun. Vjetar je već puhao nekoliko dana, ali nije bilo strašno.
Izlazim iz autobusa, uh, nikako naprijed. Moj stan je tridesetak metara od autobusne stanice. Jedva dođoh do zgrade. Vjetar sve nosi, urla i fijuče. Raskomotih se, popih kafu. Gledam na balkonska vrata šta Gudrun radi, posmatram. Ljudi moji! Čudo! Nema onog drveta s razgrađenim gnijezdom. E pa, baš su ptice pametne, koja intuicija.