KAO GLADIJATORSKA IGRA

Nakon predsjedničkih izbora

piše: Marija Juračić

Završili su predsjednički izbori. Za neke očekivano, za neke neočekivano. Sada su se na naš medijski prostor sjatili mnogi analitičari, politički stručnjaci, glasnogovornici stranaka, da utvrde tko je kriv za poraz jedne političke opcije. Izbacuju općepoznate mudre misli o trećem igraču koji je poremetio predviđene kalkulacije, učinio bezvrijednima sačinjene križaljke i to samo jednim bojnim pokličem.

Spominju ulogu jedne biračke grupacije koja je iskazala povjerenje novom igraču – kriminalcu koji želi demokratizirati korupciju. Privlači ljude janjetinom jer je i sam svjestan da mu program nije novina, da program već dugo postoji, a on ga samo izvlači na svjetlo dana.

Moj zet cijelu stvar uspoređuje s nogometnom utakmicom u kojoj je igrač poražene momčadi nekoliko puta svom timu dao autogol. I upravo kada bi njegovi navijači  našli razloge i nekako opravdali taj autogol, on bi zdušno zabio novi. I tako – prošla baba s kolačima.

Nisam sklona izbore uspoređivati s nogometom jer već samo postojanje suca pokazuje da on nije demokratska igra. Prije bih ih usporedila s gladijatorskim igrama u kojima se udara iz svih raspoloživih resursa. Dozvoljen je svaki udarac i svaki zahvat. Iza rešetaka već čekaju gladni lavovi da se pogoste gubitnikom.

Zet smatra da pretjerujem i da koristim pretjerano jaku usporedbu i da uglađene ljude u lijepim odijelima  nikako ne mogu usporediti s borcima u areni, pa ni u onoj političkoj.

„Vidiš, zete,“ zaključujem,“ mene baš ta gladijatorska igra tješi da je još uvijek kod nas sve u redu. Kraj cijele vojske stranačkih „bidonjera“ koji su mjesecima kopali po smeću protivničkih kandidata, nisu našli bogznašto. Zar to nije ipak nešto što obećava?“