tekst: Dubravka Lisak
U doba stare Jugoslavije vjeronauku nije bilo mjesto u školi. Ne sjećam se da nam je itko u školi ikad pričao protiv Crkve, samo su te dvije stvari bile strogo odijeljene. Vjera se učila kod kuće i na vjeronauku u Crkvi.
Bake su nas učile moliti najjednostavnije i najčešće molitve. Očenaš, Zdravomariju… pa ipak, moja obitelj nikad nije redovito išla u Crkvu na misu. Nije da nismo bili vjernici. Išli smo na hodočašća u Mariju Bistricu, mi djeca smo voljeli svibanjsku i listopadsku pobožnost. Sve te silne litanije i molitve nismo razumjeli, pa ipak smo s određenim strahopoštovanjem učili o Isusu i poštivali smo Majčicu Božju.
U dječjim sobama bake su nam kupile njezin kip, vjerojatno jeftino na Mariji Bistrici, pa smo kao djeca imali svoja svetišta u svojim sobama, na polici slovenskog Meblo ormara. Moja Marija bila je napravljena od smeđeg kamena, lijepo izrezbarenog, s glavom pognutom prema podu, čeznutljivog i milog pogleda, koliko se u kamenu mogao razaznati.
Čim je došlo proljeće i prvi jaglaci i ljubičice procvali na šturoj, još zimskoj travi, nabrali bi pokoji cvijetak i stavili ga u malu kristalnu vazicu ispred Marijinog kipa. Kao djeca, voljeli smo Mariju. Nismo znali ništa od moderne teologije, samo da je bila Isusova majka i da ju se treba štovati.
Na polici pokraj njenog kipa, koji je počivao na tabletićima koje su nas učile vesti naše majke ili bake, stajao je i dječji molitvenik. U molitvenik smo uvijek stavljali prešano cvijeće i latice od ruža. Nakon nekog vremena, postajalo bi plosnato i izgubilo posve jarku boju, ali natjecali smo se tko će imati ljepše suho cvijeće i ljepše latice ruža. Mi djevojčice posebno smo voljele to suho prešano cvijeće. Satima smo mogle prebirati po stranicama molitvenika, stranica katkad umrljanih od soka nekad svježeg cvijeća. Za svaki smo znale otkuda potječe, iz čijeg vrta ili grma pokraj ceste.
Djetinjstva su nam bila nevina. Mi smo bili nevina djeca, poslušni i prije svega – djeca. Djeca sa sela koje je radovalo sve u svezi s njime. Cvijeće, vrtovi, trava, šumarci i prekrasni prigorski brežuljci. Pa tako smo se iskreno radovali i vjeri, iako o njoj nismo znali ama baš ništa, osim onoga što s nas naučile bake.
Naš župnik je bio jako strog. Bio je neki čudan asketski tip čovjeka, povučen i hladan. Nije previše volio djecu. Živio je u župnom dvoru, koji je izvana smrdio na vlagu i nemar. Moja prabaka Dora s njim nikad nije razgovarala jer mu je prema priči, psovala mater. Ubio joj je kokoš koja je slučajno zalutala kod njega u župni dvor, i nakon tog nemilog incidenta navodno nikad nisu jedan drugoga pozdravljali na cesti. Župnika si morao pozdraviti sa Hvaljen Isus i Marija, a on bi ti odgovorio Navijeke. Mi smo ga se kao djeca bojali.
Župnik Srećko je bio mračna figura, kad danas malo bolje sagledam. Bilo je to vrijeme kad se vjera prakticirala kod kuće ili u Crkvi. Pa ipak, velika sramota bi bila ne krstiti dijete ili sahraniti nekoga bez svećenika. Bili su oni neki moralni kompas koji je ljudima davao smjer poslušnih katolika. Sve ostalo bilo je sramotno, a nitko nije želio biti meta ogovaranja ili seoske priče. Pa su tako poput najboljih poslušnika, slali djecu na vjeronauk, na pričest, na krizmu, na sve moguće pobožnosti. To što su u vlastita četiri zida pijani mlatili djecu i žene ili bili komunisti, to je spadalo u sferu privatnoga. Svašta je bilo dozvoljeno u staroj Jugoslaviji. Baš kao što je i danas.
Srećko je uvijek hodao u dugačkoj, crnoj svećeničkoj odori koja mu je davala dojam da je nešto posebno i vrijedan poštovanja. Navodno je uvijek jeo dva dana star kruh, iako ga je kupovao svaki dan u lokalnoj pekari kod Đumlijana, bogatog čovjeka čiji sin je išao sa mnom u razred.
Danas sam sigurna da Srećko nije volio djecu. Znao nas je i udariti, a kamoli vikati na nas. Bili smo kao bubice. Nije znao drukčije nego silom. Strog i nemilosrdan, učio nas je svemu samo ne tome da je Bog ljubav. Baš kao i cijela tadašnja crkva, sve se kod njega svodilo na manipulaciju krivnjom i strahom od đavla i pakla.
Kao djeca, bilo smo uvjereni da smo zločesti i da nas more kojekakve nečiste misli, te smo zbog toga uvijek imali strah od ispovijedii vremenite kazne kojom nam je prijetio. Nitko od nas nije očekivao da ćemo završiti u raju, jer su nam stalno prijetili paklom i nabrajali sedam smrtnih grijeha od kojih smo drhtjeli poput malenih mačića. Sedam smrtnih grijeha nama je značilo da odosmo kod vraga ionako, niti ne pokušavajući doseći Srećkovo savršenstvo. Sigurna sam da je uživao slušajući naše nevine ispovijedi u kojima smo ponekad i lagali, jer nismo željeli dobiti sto Očenaša za pokoru i klečati pola sata na hladnom kamenom podu crkve.
Sjećam se tog osjećaja krivice i straha od posljedica. Badava to što smo bili samo nevina djeca, živjeli smo u konstantnom strahu da nas Vrag ne odnese i da vječnost provedemo u paklenom ognju, za koji pak nismo ni znali kako izgleda niti smo u toj dobi sebi to uspjeli predočiti. Sama pomisao na oganj nama je već bila dovoljna da nam se naježi koža. A kao djeca, naravno da smo lagali i bili neposlušni.
I tako se naša vjera nije bazirala na bezuvjetnoj ljubavi, nego na strahu od kazne. To nas je još više vodilo Mariji, jer ona berem nije prijetila, nego su nam je prikazivali kao pomoćnicu i zagovornicu. Više smo vjerovali njoj nego Isusu, pa smo i njoj brali cvijeće. Isusa smo znali kao osobu koja je hodala po vodi i čiju krv i tijelo jedemo na misli, iako nam to nikako nije bilo jasno. Ali tako su nas učili, pa nikad nismo zagrizli hostiju, jer kako ćeš zagristi Isusa? Čekaš da ti se otopi u ustima pa ona progutaš taj čudan okus. I sretan si jer te onda štiti od stvari kojima ti prijete, pakla i bolesti i svih nedaća ovoga svijeta.
Bila sam malena kad sam upitala baku kako Bog može biti oduvijek? Nekako mi je još bilo jasno da može postojati zauvijek, jer misao o kontinuitetu vremena je jasnije dobiti za budućnost. Jednostavno mi nije bilo jasno kako Bog može biti oduvijek? Negdje je morao biti početak Boga, početak vremena i početak svega. Baka nije znala odgovoriti na moje pitanje nego mi je samo kratko rekla da sam pametna i pogladila me po malenoj glavi. Moje pitanje ostalo je neodgovoreno i mučilo me godinama do dugo u noć. Tek u studentske dane čitat ću Sv. Tomu Akvinskog i stvari će postati malo jasnije. Baš kao i pitanje kako Bog može biti svugdje.
No tad, u to doba, bilo nam je jako bitno da budemo dobri kako bismo završili u raju. Boga smo se bojali, ali pomisao na raj bila je nešto što nas je držalo donekle dobrima. Raj smo naravno zamišljali kakvog smo ga vidjeli na jeftinim slikama koje su naše bake uramljivale nakon što su ih kupile na hodočašćima. Bijeli oblaci, anđeli, Isus u sredini, ili Bog koji ima bijelu bradu i izviruje iz tih istih oblaka. Drukčiju sliku nismo imali. Vrlo često, kad bi se u zimskim mjesecima okupljale na kavama u večernjim satima u toploj bakinoj kuhinji, starice bi raspredale o tome tko je završio u raju ili paklu. Naravno, prema njihovim pričama, većina je gorjela u paklu, a one bi kazivale da su tako i zaslužili. Izraz, gorjeti u paklu, često se koristio i u kolokvijalnom jeziku. Pakao su stalno svakome prizivale i ona je bio ultimativna kazna za sve pogreške. Raj je bio namijenjen samo tim istim staricama, i svaka je bila uvjerena da će baš ona, nakon dobro proživljenog životnog križa, završiti u raju. Mi djeca baš nismo u to bili uvjereni, jer za one koji su umrli su se stalno plaćale mise kako preživjele ne bi morili u snovima ili ponekad plašili neobjašnjivim šumovima ili zvukovima. Cijela ta seoska nacija živjela je u kolektivnom strahu od duhova, vještica i negativne energije. I nas djecu su odgajali u tim strahovima, pa nije čudo da smo imali strah od svega što je bilo neobjašnjivo ili graničilo s duhovnim.
Jesi li ikad vidjela duha, pitala sam jednom baku. A ona mi je ispričala kako je dok je bila mlada išla na polje i tamo je ugledala „dušu“ obučenu u bijelo i kako je ta ista duša jednostavno iščeznula nakon nekog vremena, dok je baka prestravljena otrčala kući.
Večeri su ponekad završavale pravim horor pričama o ljudima koji su bili živi zakopani, pa je Srećko naredio da se njihova vika zagluši zvonima. Iz prikrajka, mi djeca bismo slušali jezovite pripovijetke i još se više bojali. Bilo je napose teško zaspati navečer uslijed takvih priča.
Ali raj, to je bilo nešto što smo najviše voljeli zamišljati. Često sam sanjala raj, s ogromnim zelenim lišćem po kojem hodam, prekrasne oblake i sunce. Uvijek je bio pust, nikoga nije bilo tamo, samo ogromna zelena polja i oblaci. Čini se da je raj bio baš kao trava u proljeće, nježno zelen i topao. Željela sam tamo otići, pa opet nešto me nagonilo da previše ne čeznem za njime. Znala sam da moje vrijeme još nije došlo.