piše: Dubravka Lisak
Imala sam dvije prabake. Jedna od njih bila je bakina majka. Zvala se Katica i živjela je u staroj drvenoj kući na donjem dvorištu.
Pamtim je kao čudnu ženu, mršavu i okretnu, koja je uvijek iz nekog neobjašnjivog razloga hodala i pričala sama sa sobom. Ponekad me čuvala, ali mi nije bila omiljena baka. Baku Maricu po ljubavi koju sam osjećala prema njoj nitko nije mogao nadmašiti.
Baka Katica je imala staru kuću koja se sastojala od samo dvije prostorije i malenog hodnika. U prvoj prostoriji lijevo i desno su se nalazili maleni i ostarjeli prozori, a odmah kod ulaza nalazila se još starija peć na drva.
Iskreno, uopće se ne sjećam klupe ili stola, samo znam da se ravno išlo u drugu sobu u kojoj se nalazio veliki škripavi krevet. Nekoliko starih fotografija visjelo je na zidu, a u uglu se nalazio velik škripavi ormar. Zidovi su se gulili od starog kreča, a prozori su bili oličenje dotrajalosti. Pa ipak, dobro pamtim toplinu te kuće, i pucketave vatre u staroj peći, na kojoj je prabaka kuhala najfiniji čaj od bazge.
Nemam puno sjećanja na nju, osim da je dok sam bila još sasvim malena djevojčica, imala ludu kravu koja je non stop bježala po selu i uvijek smo je tražili. Prabaka Katica voljela je razgovarati sama sa sobom, i nije me puno čuvala. Jednom me odvela na pašu s kravom, na brdo ponad naše kuće, i krava se počela ritati. Ja sam se silno uplašila i koliko su me noge nosile otrčala kući u sigurnost. Još danas pamtim kako sam se jako uplašila. Još pamtim silan strah i bol u nogama dok sam trčala kroz visoku travu. Prabaka je vikala za mnom: „Neće ti ništa!“ ali ja sam svejedno pobjegla glavom bez obzira, uplakana…
Nije znala naše moderne igre, ali me uvijek učila igrama koje je ona igrala dok je bila dijete. Jedna od njih bila je „prasičenje“, koju smo igrale sa zrncima kukuruza ili graha, koje sam morala natjerati u malenu rupu, koja je služila kao „kotac“. Satima se mogla igrati sa mnom, pričati priče o tome kako je ona bila malena i kako su se kupali na potoku.
Pričala mi je kako su je uvijek lovile zločeste guske od susjeda, i kako je djed umro od uboda stršljena u vrat. Na kolima su ga vozili do Zagreba u bolnicu, pričala je, ali do tamo je već umro. Ta priča meni je bila stravična, uz bazgin čaj koji je mirisao i vatru koja je pucketala u staroj peći. Zamišljala sam kako i mene stršljen bode u vrat i kasnije sam ih se uvijek bojala. Zatim smo prstima prebirale po grahu, odvajajući one koji su imali rupicu, jer su ih napali „žiški“.
Čudno je kako sjećanja blijede. Uopće se ne sjećam prabakinog lica, samo njene mršave malene figure u crnom, koja priča sama sa sobom više nego sa mnom. A možda je to bio monolog koji nisam razumjela jer sam još bila premalena, tko zna.
Prabaka Katica nikad nije bila gruba. Samo je bila odsutna. I ono malo vremena koje bih provodila kod nje, uglavnom je šutjela ili razgovarala sama sa sobom.
Dala bi mi stepicu u ruke, pa bih ja tukla vrhnje u maslac. Malene ručice uskoro bi me zaboljele, ali nisam odustajala. Činilo se kao vječnost tući taj maslac, dok bi ona radila nešto posve drugo.
U kući je imala staru šivaču mašinu koju sam jako voljela. Pričala mi je kako su radili stara platna, od konoplje ili lana, i narodne nošnje. Imala je puno šarenih izvezenih ručnika od tih starih platana. Oni su bili potpuno drukčiji od naših frotirnih ručnika koje je baka kupovala u Sljemenu preko sindikata. Njezina posteljina bila je gruba i vezena crvenim koncem, a baka Marica je govorila da najviše voli skupi „damast“.
Sjećam se, najesen je ispred njezine drvene kućice bilo mnoštvo velikih žutih bundeva kojima je hranila svinje. Imali smo mačka, običnog tigrastog domaćeg mačka, koji je na moje sveopće čuđenje, jeo tikve. Nikad u životu prije ni poslije nisam vidjela da mačak jede bundevu. Sjećam se koliko ljigavo je bilo čupati njenu utrobu s košticama, koje je prabaka sušila i bile su tako ukusne.
Željka i ja smo se voljele igrati skrivača u starom podrumu ispod te kuće, koji je mirisao po truleži i vlazi zemljanog poda, a u njemu su se nalazile ogromne bačve vina. Mene je bilo strah tog mraka i tog mirisa. Bilo me je strah i biljaka koje su rasle ogromne oko njene kuće, u sjeni i vlazi. Željka mi je rekla da se tu nalaze vampiri, ali ja nisam znala što su to vampiri. Svejedno sam se bojala.
Kad bi me netko pitao, po čemu pamtim prabaku Katicu, opisala bih mu mršavu malu staricu koja užurbanim korakom grabi po putu pored kuće, mrmljajući nešto sama sebi u bradu. Rekla bih mu da prabaka miriši na čaj od bazge koji se kuha u lončiću, i da u hladne zimske dane sa mnom prebire po grahu dok se igramo Prasičanja. Sve ostalo samo su sjene sjećanja u mojoj glavi. Tako blijede i tako daleke… kao da se nikad nisu ni dogodile.