Na zanimljivo pismo iz Dublina koje nam je poslala Dubravka Lisak, odgovorismo zainteresirano, znatiželjno i srdačno. To opet izazavalo pozitivinu reakciju i evo nas pred vratima otvorenim za novu suradnju. Nova suradnja traži novu rubriku. Njen naslov je “Zašto sam otišla”. Evo što o sebi, suradnji i temi kaže autorica i naša nova suradnica. /Urednica/
piše: Dubravka Lisak
Zovem se Dubravka Lisak i živim u Dublinu. Rođena sam u Zagrebu a odrasla i većinu života provela u voljenom Prigorju.
Iako je moj životni put prožet beskonačnim usponima i padovima, postojala je jedna konstanta koja je uvijek izvirala iz moje nutrine, a to je kreativnost i pisanje. Ma koliko me život slamao ili uzvisivao, sve je završavalo na komadu papira.
Dakle, oduvijek je pisana riječ imala posebno mjesto u mojem srcu, ali njome se profesionalno počinjem baviti tek preseljenjem u Irsku, u 39. godini života. Pišem kolumne za nekoliko hrvatskih i jedan Irski web portal, a vlasnik sam i vlastitog bloga Zivotuirskoj.eu, u kojemu se bavim temama života u Irskoj, kao što sam naziv i kaže.
Pokušavam balansirati obiteljski život s dvoje djece, stalni posao i vođenje vlastite tvrtke s mojom najvećom ljubavi, a to je pisanje. Otkud nalazim vremena za sve to, ne znam ni sama, a koliko sam u svemu tome uspješna, neka procijene čitatelji. Ponekad objavim i neku ozbiljnu priču, iako se ne smatram književnicom.
Ova moja kolumna nastala je iz potrebe da na papir prenesem crtice i emocije iz vlastitog života koje su dovele do mojeg preseljenja u inozemstvo. One su dio cjeline koju nastojim pretočiti u knjigu o razlozima zašto itko od nas odlazi, pa tako i ja. Namjerno sam je postavila kao intimnu ispovijed vlastitog života.
Jer, kao što je davno rekao Dostojevski: „Kako možeš živjeti, a da nemaš priču koju ćeš ispričati?“
Željela bih da ova kolumna ostane kao zalog mojoj djeci koja zajedno sa mnom žive u tuđini koju zovemo svojim domom, sad kad je domovina tako daleko.
Dobro došla na stranice Hrvatskog glasa Berlin, Dubravka!
Dobro nam došla slično i meni ide,osibno sam i sam napisao u HGB već prilično različitih priča o mom životu u iseljeništvo.Vjerujem da će i u Vašim živornim,pričama mnogi sami sebe pronaći,možda će netko od čitatelja,napisati i po koju svoju životnu priču. Nebi ja sada nikoga osuđivao, niti nagađao,o ničijim sudbinama,zašto se je netko iselio,ili dali se je mogao, ili nije mogao vratiti.Čudime danas ovo današnje iseljivanje mladih,pa si mislim. Kako bi bilo,da, se mladi bolje i kvalitetnije organiziraju, nego što se danas iseljivaju. Umjesto batina, da uzmu u ruke mrkve.I, da sa svojim znanjem umom i pameću, istinskim diplomama.Isteraju… Read more »
Puno je slicnih sudbuna.Smo sto se rijetki odluce da nesto napisu o tome.Vrijeme brzo ide i sve se zaboravlja tako da sve sto nije napisano ispada dase nije ni dogodilo.Zato svaka cast Dubravki.Neki su otisli sto su morali i nisu se imali gdje vratiti a nazalost neki su otisli kasnije zbog razno raznih razloga.Mislim da su svi oni imali sanse da ostanu ali se nisu dovoljno borili.Moje iskustvo govori kada bi se povjest ponovila nikada nebi otisao ali jednom kada odes ne razmisljaj vise o povratku.Vracaju se samo oni koji nisu uspjeli u novoj sredini ili oni koji su nesto… Read more »