Vanja Škrobica
(monolog)
jesi li, mali Bože,
već prve hladne betlehemske noći
znao da ćeš na križu
sramotno umrijeti
je li ti u strahu zadrhtalo srce
pred zamahom Herodova mača
slavio si siromaštvo
i u izbjeglištvu žedan bio
u egipatskoj pustinji
zašto, Božiću, nisi ostao u Nazaretu
i postao ugledan,
cijenjen stolar
zašto nisi spasio glasnog i neukrotivog Ivana Krstitelja
i jesi li mogao Pilatu jače pokazati pesnicu
zašto nisi…
dvanaestorica
su s tobom ribarila i
blagovala
odmarali ste se u hladovini galilejskih maslinika
zašto nisi, Božiću,
stalno ostao u domu Marte i Marije
i mnogi drugi bi te kao brata rado primili
jer si učinio da slijepi progledaju
kljasti prohodaju
nerotkinje rađaju
o čemu si razmišljao, Božiću,
dok si na Golgoti,
s vrha križa,
nateklih i krvavih kapaka gledao slavni Jeruzalem koji te koji dan ranije pjevanjem Hosana
slavio kao kralja
majka tvoja s Ivanom
i Magdalenom,
prozebla od tuge,
čekala je da rimski centurion
provjeri tvoju smrt
i dopusti joj
da te položu u plašt,
a potom u grob
ženama koji su te vidjele treći dan živog
nitko, Božiću, nije vjerovao
ni Toma kad je prst u tvoju ranu stavio
zašto si dopustio da tvoj život promatramo kao bajku
o, ti strašni zavađeni svijete, ništa nisi naučio
2016.