Mirko Popović
samo vjetar navrati
u sivi dan, krhko
prolista dikensa mojim licem
kao kad klone korak
preko pustog praga
samo mir uroni
u hladne sobe
gledam, zimska
zraka sunca nasmiješena
topi se kao pahulja
kao uspomena
još me prate
oči njene majke
stegnut grč versi
kao melodija što ostala je
na pustom putu
kao zima na njenim
usnulim usnama
zastanu u meni
glasovi ljudski
dok ususret koračam
nekoj nadi, melodiji
na dobre dane
što ih nježno izgovaraju
leptiri bijeli, bestjelesni
niz obraze
niz lišće
samo vjetar navrati
putem kroz bajku
o starom suncu
o svim svetima
o rapsodiji dok sipi
dok plače noć
niz bijele daleke
krajolike srca