Mirko Popović
Brat je bio stariji, pamtim
Devet je noćiju čini mi se zaredom
Užarenim očima više nego jezikom
Drobio riječi, a zaluđenost mu je
Za Veronikom dosezala točku ključanja
Brat me dok sam pokušavao zaspati
Prije nego izblijedi mjesec
Budio usred noći: Što ti hoćeš, mi smo
Suđeni jedno za drugo
Ti si musavko koji ništa ne razumije
Što me onda budiš, gnjevno sam pitao
Da ne sanjaš zabranjenô, da se ne trzaš
Odgovorio mi je prijeteći mi pritom
Čudnim smješkom
Brat je bio dosta stariji, pamtim
U nekim bi noćima poput komarca zujao
Ponekad bi se borio sa snom
Sklapao oči da unutarnje slike iščisti
Kazivao je: Jučer se… o Bože
Primicala se ko gazela, čovječe
Sjećaš li se, a vas nekoliko derišta
Pod krošnju se sklonuli od kiše…
Ono kad vam je rekla: Ne gledajte me
Dječaci, vi ne možete izdržati pozadinu
Moje priče, pođite kućama. Ja sam za vas
Ionako omča i strah u vašim očima
Pubertetskim, govorila je Veronika
Ne! – čuo sam Ivanidesov glas koji je htio
Nešto artikulirano reći, ali se već gušio
U olujnim očima Veronikine pohote
Ne sjećam se, ali brat kaže da je Ivanidesu
Tada rekao /pitao ga/: Što ti znači ono „ne“
Shvativši istodobno da bi se u tim časima
Sva njihova koplja ustremila, zaronila
Procvala u plavilu zore i tako blaženo ostala
Kao što male čvrste sazrele kruške ostaju
U ruci da za svoj groš u kalupu dlana
Osjete ugodu, možda ponekad trans
U našem sidrištu pozlaćenom snom
Među laticama ružinim gotovo smo
Životinjski stenjali, tamo pored rijeke
A kad bi nam stari biolog Gustav
Filozofski tumačio kojom brzinom životnom
Postajemo skeleti
Uvijek bismo i kad ga nema tu
Vidjeli Samo-Jednu-Sliku
Na kojoj će na kraju života
Padati gusti sivi snijeg bez milosti