piše: Slavica Jurčić
Danas je prekrasan sunčani dan, odlučila sam iznijeti posteljinu na sunce da ju prozračim i osvježim na svježem zraku.
Inspiracija za pisanje me je prekinula u poslu, protresanje deka i sunce koje se probija kroz oblake daju mi motiv da napišem par riječi.
Moj život domaćice i majke ali i žene, do sada je bila u jednom uzlaznom putu koji je bio i posut trnjem ali i kamenčićima koji su me žuljali u tim cipelama koje sam često morala izuvati i otresati, boljele su mene i noge i duša, ali sam izdržala.
Sve to što je mene držalo bila su moja djeca koja su imala djetinjstvo s dijagnozama koje smo zajedno nosili. Bio je tu i moj Ivo koji je nas vodio kroz te uzburkane vode.
Navikli smo se mi, i ja i djeca, da je naš tata zdrav, ali ove jeseni, moj Ivo je imao zdravstvenih poteškoća koje su ga natjerale da ode na bolovanje, počeo je on odlaziti na liječničke pretrage.
Nalazi su pokazali moždani udar.
Jedina zdrava osoba u mojem domu više nije zdrava, oslonac u mojem životu, moj Ivo je zabrinut za svoje zdravlje, osjeća da nije dobro.
I tako se ja sada vratim na moje deke koje su na suncu. Dok ih istresam iz sebe su ispustile mnoštvo prašine koja se nakupila u ovih par dana.
Poput te prašine i mrvica iz tih deka tako su se i naši problemi nagomilali, neizvjesnost koju sam ja osjetila natjeralo me je da se povučem, i to mislim doslovno.
Nisam ja osoba koja se izražava plačem i drekom, niti vičući volim privlačiti pažnju drugih. Jedna osoba mi je nedavno nakon kratkog razgovora rekla:
– Na tebi se ne vidi da si bolesna, uvijek me nasmijano pozdraviš i volim te susresti.
Njene riječi su mi dale nadu.
Sve ove godine nisam krila da sam ja dijabetičar, nisam krila da su djeca imali epilepsiju, astmu, AUTIZAM koji volim pisati velikim slovima, to su te mrve koje čine život, to je ta prašina koju digne vjetar pa nas zaslijepi, moramo se umiti da bi ponovno bolje vidjeli.
Moj se život vraća u normalu, Ivo se navikava da više nije zdrav, njegov duh je i dalje pun ideja kako nastaviti gradnju kuće, njegove ruke i dalje imaju snagu koju trebaju imati… To su te mrvice života koje ja volim.
Mislav je diplomirao, Dome je upisao fakultet, ja volim pisati i čitati a Ivo je bio i ostao moj!