tekst: Stjepan Poljaković
Članak je inspiriran (s)trpljenjem meni dragih ljudi.
“Umnici, (u nekim prijevodima piše i pravednici), će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost.« (Prorok Danijel 12.3)
Kada sam prvi puta pročitao 73. psalam imao sam dojam da mi je s očiju pala mrena od koje mnoge stvari nisam vidio u pravome svjetlu.
Psalam je veliko razmišljanje nekoga tko želi biti pravednik nad svojim životom i životom svijeta uopće.
Život je gledajući iz vizure smrtnika često nepravedan!
Koliko ste se puta i sami zapitali čemu sve to ?
Život pravednika, život nekoga tko bi nam mogao biti kakav takav primjer je u konačnici život borca i život ispunjen bitkama.
Odlazak našeg dragog Jože Prudeusa nanovo me potakao da malo promišljam o ljudskoj patnji.
Postoje ljudi kojima je Bog dao posebno težak jaram ne zato što su nešto skrivili, nego zato što je siguran da će ti i takvi taj jaram dostojanstveno na slavu Božju donijeti pred vrata neba.
Ti i takvi ljudi sjaje svojim primjerom, njihovo iskustvo preživljavanja i opstajanja u nemogućem mogu nam biti od neprocjenjive važnosti, izvor nadahnuća klonulima.
Slava trpljenja, tako ja nazivam stanje u kojem se ne odustaje, u kojem se može i plakati i jaukati i propitkivati, padati , ali ne odustajati do zadnjega.
Nekada pomislimo da smo sami i da nas stiže kazna za svaki i najmanji grijeh a nekome se tamo oprašta.
To što nam se čini i osjetimo je naša savjest, i dobro je dok je imamo i dok ju osjetimo, to je šapat Duha Svetoga koji nas opominje.
Svatko od nas odgovara jedino i samo za sebe.
U Evanđelju po Ivanu učenici pitaju Krista, tko je kriv što je jedan slijepac slijep?
Mi ljudi skloni smo tražiti krivca za naša i tuđa stanja. A koliko se puta događalo da je kroz slijepe, neugledne, po ljudskim mjerilima ograničene, Bog progovorio i učinio da njihov primjer svijetli generacijama poslije njihovog odlaska sa zemaljske pozornice?
Na prvu, patetično zvuči da je Bog najveće bitke dao najhrabrijima. Ako se malo bolje zamislimo i zagledamo, to je istina.
Otkrivenje za takve kaže „»Oni dođoše iz nevolje velike …“ Zaharija kaže da su oni glavnja, iz ognja izvučena ali kroz te i takve patnje brušeni i glancani mogu biti sjajni primjerak, ona zvijezda u noći, onaj svjetionik na uzburkanom moru života.
Život je čudo, Bog čini čuda.
Po meni najveće čudo je sresti čovjeka koji se trudi biti bolji, sresti čovjeka za kojega se može reći da je svojom vjerom svjedočio Božja djela.
Ma koliko nam se nešto činilo uzaludno, Svevišnji sve zapisuje i ostat će upamćeno, u zvijezdama zapisano, da su nekada na zemlji živjeli oni koji su željeli vjerom prihvatiti bremena svakodnevice za svjedočanstvo zemlji i svemiru. Božje je obećanje da ćemo jednom svemu vidjeti smisao.
Želja mi je da u toj spoznaji nađemo nadahnuće za korak dalje.