Sve teže priznajem da su godine brže od mene. Ponekad zažmirim da ne vidim sijedu kosu, i bore na licu. Iako me ne smetaju vanjski znakovi starosti oni su ipak neminovan pokazatelj da je iza nas puno više vremena nego što je ostalo ispred nas. Sve češće i češće mislima se vraćam u one dane djetinjstva, kakvo god ono bilo, i u njemu pronalazim, poput bisera u školjki bisernici, bar nešto lijepo, čega se čvrsto uhvatim kao što se krpelj uhvati kože, i ne dozvoljavam da ta ljepota nestane iz mog sjećanja.
U tih pedesetak godina života prošli smo zaista svašta. Generacija smo koja je bila prisiljena graditi sve od temelja. Brojni nisu ostali na svojim ognjištima već su se trbuhom za kruhom, razasuli po cijelom svijetu. To što smo bili bez ičega, i samo sa jednom torbicom krenuli u nepoznato, nikog nije zasmetalo da zasuču rukave i rade od jutra do mraka, u tuđem svijetu, bez poznavanja jezika, bez doma, koji su tek morali stvoriti, i da bez ičije pomoći puno toga naprave i u nasljeđe svojoj djeci ostave ne samo imovinu, već i svjesnost tko su i odakle su došli.
S vjerom, i s ljubavlju u srcu brinuli smo o svojim roditeljima, o sebi, o djeci, a i o Domovini.
Nekad smo živjeli u bratstvu i jedinstvu sa drugim narodima s Balkana i u školama su nas učili da smo svi braća. Družila se djeca po radnim akcijama i raznim aktivnostima unutar školskih aktivnosti, gotovo po cijele dane mogla su se djeca baviti nečim korisnim. Bar za sebe znam da sam bila član bezbroj Grupa slobodnih aktivnosti (tako smo ih zvali) i da sam po cijeli dan išla iz jedne aktivnosti u drugu, jer doma mi i nije bilo zanimljivo. Dijete bez majke, s jednim roditeljem koji je na žalost imao gomilu drugih briga i nije stigao posvetiti se djetetu s punom pažnjom, što sam drugo mogla nego posvetiti se školi i knjizi. To su zaista lijepa sjećanja. Doslovno sam gutala svaku knjigu …od naslovnice do njezinog kraja, a ponekad sam znala zanimljivu knjigu pročitati i po nekoliko puta zaredom koliko mi se svidio njen sadržaj.
Potom smo imali Klub prijatelja knjige, u kojem smo te sadržaje, naravno morali prepričavati. Od malih nogu usadili su nam ljubav prema natjecanju, tj. napretku, i ljubav prema znanju. I to je dobro!
Sjećam se također, na satu, sad više ne znam na kojem, kada je ušla tajnica škole i popisivala djecu koja su išla na vjeronauk. Znati razliku između Hrvat i Jugoslaven, tada je bila velika stvar, i malo tko ju je znao, isto tako je bilo veoma malo onih koji su otvoreno i javno priznavali da su vjernici, da idu na katoličke mise i vjeronauk, te da su primili sve katoličke obrede. Uopće nisam shvaćala posljedice mojih odgovora, i na pitanje sam odgovorila upravo onako nevino i iskreno kako to samo može odgovoriti devetogodišnje dijete.
„Da, ja sam vjernik, idem na vjeronauk.“
Digla sam ruku visoko u zrak, i uopće nisam vidjela da je moja ruka jedina stršila u zraku, a iza mene, u pozadini, još samo ruka moje prijateljice, rodom iz Knina.
Dugo je trebalo da prestane onaj upitni pogled kakvim su me gledali profesori u školi i tajnica, nakon mog otvorenog i jasnog priznanja. Imala sam sreću da sam bila odličan učenik pa mi nisu imali puno razloga predbacivati, a tek godinama poslije sam shvatila kakva je to hrabrost bila u to vrijeme podići ruku i reći; „Ja sam vjernik“ ili „Ja jesam!“.
Petnaestak godina poslije toga, hodala sam Minhenskim ulicama, za vrijeme dok su još uvijek bile veoma razvijene razlike između Jugoslavena i Hrvata. Gdje god da sam ušla, u koju god instituciju ili trgovinu, znali su me upitati, a vi ste Jugoslaven?
Ne, ja sam Hrvat, i tada sam opetovano ponavljala. Pokušala sam onom tko mi je postavio pitanje objasniti razliku između naziva Hrvat i Jugoslaven. Zahvaljujući odgoju svog oca, Hrvatu iz Bosanske Posavine, koji na žalost, zbog povijesnih kretanja i ratova nikad nisu uspjeli zadržati svoja ognjišta, ja sam bila Hrvat u srcu još davno prije nego li smo imali Hrvatsku.
A zadržala sam i vjeru. Bila sam vjernik od kad znam za sebe, i živjela po svim načelima vjere.
U danima kad smo konačno imali svoju Hrvatsku, i ja sam s ljubavlju u srcu gledala predstavnike naše vlasti, sa istom onom vjerom u srcu koju sam imala kad sam još kao malo dijete hrabro dignula ruku, kako drže desnicu na srcu i ističu da su Hrvati.
Glasno su isticali, baš kao i ja nekad, da vole Hrvatsku svim srcem. Zadržali su, ruku na srcu, do danas.
Dok se vozim svim krajevima Lijepe naše, za koju kuca svaki otkucaj mog srca, i za koju je kucao svaki otkucaj srca mog tate, i mog djeda, pa i pradjeda, u tih dvadeset godina, unatoč ruci na srcu i ljubavi prema Domovini, ne vidim nikakvog napretka.
Istina izgradjeni su brojni schoping centri, s navodnim težnjama da se otvori što više radnih mjesta, a svi mi znamo da se schoping centri preferiraju iz razloga jer se najveći novac zgrće u startu, prilikom ugovaranja poslova i izdavanja brojnih dozvola. Tada do izražaja dolazi mešetarenje, jer tko je sposobniji ugovorit će veću proviziju za sebe, i zaraditi više. Stranci znaju biti zaista velikodušni da bi dospjeli na naše tržište i zauzeli monopol, a brojni Hrvati im u tome nesebično vole pomoći, naročito ako imaju za to i vlastiti interes. U konačnici, zaista se takvi centri izgrade, i zaposle veći broj ljudi, ali vrlo brzo postaju i poluprazni i njihov opstanak isto tako postaje upitan.
Napredovali su i mnogobrojni koji su se znali „prilagoditi situaciji“ i znali biti onakvi kako to određena situacija zahtijeva. Umjesto Klubova prijatelja knjige, nastali su brojni drugi Klubovi, a članovi Klubova su se prepoznavali po veličini voznog parka, odijelima poznatih krojača, i zlatnoj Diners i American kartici.
Što je bilo sa Hrvatima koji nemaju ruku na srcu, već Hrvatsku u srcu? Onima što su svih ovih godina hrabro dizali ruku i svud po svijetu čuvali u srcu ljubav prema Domovini? Što je bilo sa sa onima koji od kad znaju za sebe imaju na svom zidu u kuhinji raspelo sa Isusom, i ne blaguju kruh a da ga prije toge ne prekriže onako kako su to radili naši djedovi i bake?
Pa eto, ti Hrvati, koji su oduvijek znali što su i tko su, i nikad nisu zanijekali to što jesu, oni i nadalje imaju samo jednu ljubav; „Ljubav prema Bogu i prema Domovini!“
I ma gdje u svijetu čovjek bio, lako će ga prepoznati.
Ima sjetan pogled u očima iz kojih se nazire blagost i dobrota, malo pogrbljena leđa od sveg tereta što ga godinama nosi seljakajući se iz mjesta u mjesto, odjeću srednje kvalitete kupljenu na rasprodajama u robnim kućama širom Europe, gdje su zasnovali svoj dom, na vratu zlatni lančić sa raspelom, a na hrvatsku riječ, i na ime Hrvat njegovo lice se ozari osmijehom.