piše: Slavica Jurčić
“Danas smo ispratili jednu bogatu ženu!”
Tim riječima je svećenik na sahrani opisao ženu koja je u mojem sjećanju bila “majka hrabrost”.
Dok sam bila djevojka znala sam ju sresti u gradu i svaki put bih znala kuda ide, ipak sam ju ponovno pitala.
– Idem u crveni križ- rekla bi mi ona i tužno spustila svoju glavu.
Njen sin je bio u vojsci u Kninu, tada je počeo rat, u Knin se više nije moglo, ali ona i suprug su otišli preko barikada i balvana i uspjeli vidjeti svojega sina.
Voljela je ona svoju djecu, oni su bili njeno bogatstvo, njih petero, dvije kćeri i tri sina. Često sam ja njih viđala, baš za vrijeme rata, bili su skromni i bili su uvijek tu da pomognu drugima.
Vraćam se na majku, ta divna i ponosna žena nije vjerovala u materijalno, njoj je obitelj bila ono što je gradila poput palače.
Gradnju te palače preuzimaju sada njena djeca, koja poput nje ponosno slažu ciglice sreće. Unučad i djeca od nje su naučili nositi taj križ.
Danas sam na njegovom spomeniku u kutu vidjela njegovu sliku. Prišla sam bliže da se prisjetim toga mladića koji je dao svoj život za domovinu. Gledala sam to lice i sjetila se njega, bilo mi je teško.
Bio je star kao moj sin kada je poginuo. Pitala sam se kako se ona mogla nositi sa smrću svojega djeteta, kako je ona mogla to nositi?
U svemu tom razmišljanju gledajući spomenik mog prijatelja iz djetinjstva vidjela sam na uglu spomenika sjenu. U zadnje vrijeme moj vid slabi pa sam se morala zagledati bolje.
Ta sjena je bila slika Isusa koji nosi svoj križ, i ta slika mi se do večeras u glavi ponavljala, nije mi se do sada mogla izbrisati, pomislila sam na nju.
Križ koji je ona nosila sve ove godine, nosila je ponosno, nije druge sa svojom mukom zamarala.
Obično mi djeca ispraćamo roditelje, no ona je ispratila svojega sina. Nije od njega doživjela unučad, puno toga je ona očekivala ali nije to doživjela jer je njegov život prekinut kada je trebao početi.
Današnji dan je bio posebno sunčan, cvijeće kojim su okitili njen grob bili je puno gladnih tek probuđenih pčela. Iako smo tužni zbog njene smrti trebamo biti sretni što smo ju imali jer nam je ona pokazala da se mora biti hrabar, mora se znati i prihvatiti svoju muku i svoj križ.
Bila je ona bogata, poštenjem, trpljenjem, ponosom koji je imala u osmijehu, to je veliko bogatstvo!