piše: Ruža Silađev
Na ovoj fotografiji je snimljena muška osoba, Josip Klecin, Pantin (1926-1997), poznat po profesiji mesara i kobasičara u Sonti. Josip je bio kršan i radišan muškarac. Nijedan posao mu se nije oto. Pored mesarskog zanata, bavio se poljodjelstvom. Imao je konje, odgajao je stoku i živinu zajedno sa svojom suprugom.
Ali! Joza je bio veliki šeret. Gdje god je bilo pjesme, igre i šale, tu je bio i on.
Na fotografiji nema datuma kada je nastala, ali se može zaključiti da je ovdje vrlo mlad. Maskirao se u „prelju“, pa će krenuti na prelo da nasmije već i onako veselo preljsko društvo.
Na Josipu je karikirana narodna nošnja. Na glavi ima kapicu za mlade, tj. nevjeste što dokazuje šlajer, til preko kapice koji se nije nosio nikada više poslije vjenčanja, osim prve nedjelje poslije vjenčanja, na misu. Na torzu nosi pulani plećak koji se nosio samo u svečanim prilikama (na prelo nikada). Pripasana mu je kecelja koja se zove bošča koja je izatkana od vune ili od arasa (grubljih, pamučnih vlakana). Ovakva kecelja se nosila dok je nova u svečanim, a iznošena u svakidašnjim prilikama. Na nogama ima ručno pletenu obuću, ljope.
Preslica, sa kojom Joza „namjerava presti“ u Sonti se zove prelja legirka. Ovakve preslice su bile crne boje i bile su lakirane što im i ime govori. Izrađivale su se u Sonti. Na lopatke je privezano povismo kućina (pročešljano konopljino vlakno) spremno za ispredanje.
Žitelji Sonte su oduvijek voljeli zabave i druženja bilo uz rad, bilo uz slavlja ili blagdane. Maskiranja nisu bila vezana samo uz Poklade, već može se, reći tokom cijele godine. Ako su poslovi dozvolili, ljudi su davali sebi oduška kad god je bilo prilike za to.
Za Grožđe-bal (koji će ove, 2020-te godine, biti organiziran 89-ti put) su se maskirali u najvećem broju. Tu je bilo takozvanih Cigana i Ciganki, vragova i vještica, vračara i vračeva, dimnjačara, perjaša, gospođa i gospodina, doktora, medvjeda i majmuna, žandara, pudara i pudarica, kneza i kneginje… Selom su išli u povorci ili u zaprežnim kolima sa ostalim učesnicima Grožđe-bala. Svi su bili maskirani, pa ih se teško moglo prepoznati, osim mlade, đuvegije, i pudara i pudarica.
Tokom svinjokolja, susjede oko kuće u kojoj se obavljala svinjokolja, maskirale su se u Ciganke i išle kobojagi prositi. Zato su dobijale oko vrata ogrlicu od čvaraka, kobasica ili krvavica.
U vrijeme prela maškare su dolazile na prelo, najčešće momci preobučeni u žene, naročito oni koji se nisu puštali na prelo, pa su se tako „nevidljivi“ ipak ugurali među djevojke koje ih nisu željele. Djevojke ili žene su se maskirale u muškarce. Oblačile su kožuhe naopačke, na glave su stavljale šubare ili šešire, a na lice neizbježne brkove. Oblačile su pantalone, bričese ili samo dugačke gaće. Maškare su obično donosile friško ispucane koke (kokice) sa kojima su darivale prelaše tako što su ih zasipale sa njima. Sve je to bilo propraćeno sa salvama smijeha i duhovitim primjedbama.
Na balovima od kojih je bio najpoznatiji Vatrogaski bal za Poklade, također se uredio muškarac ili u prosjaka ili u nevjestu sa kojom je svatko htio plesati. Za prosjaka i nevjestu su se davali novci, sitniš, ali je to u konačnici bio zavidan doprinos za vatrogasce.
Na Cvjetnu subotu, uvečer još i sada postoji običaj „Jela“. Opet se urede momci ili mladi oženjeni, obuku se u bijelu plahtu, nose lance i zvekeću s njima, zvone zvoncima, pucaju bičevima i sokacima jure djecu koja ih mame: -O, Jelo, spale gaće sa krmače, o, Jelo! Napolak su malo žute, o Jelo…!- Djeca bježe ispred Jele, ali ako ih ona nađe, dobiju po turu. A, nađe ih, jer djeca u torbicama koje vješaju na vrat nose kokice, pa ih putem i prospu. Po tome tragu ih Jela nađe.
Po novoj modi, eto, i u katoličkim zemljama je obavezan Djed-Božićnjak. U Sonti, još i danas na Badnju večer, tik prije večere dolazi Anđel. Naravno, kod onih koji drže do tradicije. Obično je to djevojka ili djevojčica viša rastom, raspuštene duge kose, sa malim sitom preko lica, da se ne prepozna i u bijeloj odjeći. Anđeo donosi kriškringli ( Božićno drvce).
Na svadbama su nekada bile neizbježne „duple“ mlade. U pola noći na svadbi se igralo sa mladom i svaka osoba je igru plaćala ili bi platila da mlada sjedne i odmori. Kad se mlada izigra, dolazila je maskirana mlada (opet muškarac maskiran u ženu) koja je udovoljavala „željnima“ igre. Morao je biti snažniji i izdržljiviji muškarac, jer su ga „partneri“ nemilosrdno tjerali da igra. Prenaglašeno su mu „popravljali“, crvenili obraze i usne, nakaradno iscrtavali obrve da mlada bude što „ljepša“. Dosjetkama nije bilo kraja, pa prema tomu i smijeha. I ova mlada je sakupljala novac koji se slivao u mladenkinu i mladoženjinu blagajnu.
Šokci, Hrvati u Sonti, u rječniku nisu imali izraz, maska, osim za vatrogasnu masku. Kada se netko maskira rekli su: – Primundurijo se u žencku, ili primundurijo se u muškoga, primundurijo se u čadžara… Ili, – primundurila se u muškoga, primundurila se u nikoga gospodara…