Kako je nekad bilo na blagdan Srca Isusova …
piše: Ruža Silađev
Sonta/ Vjernici katoličke vjere nakon blagdana Duhova, treći petak slave blagdan Srca Isusova. To je blagdan neizmjerne Isusove ljubavi prema ljudima.
U Sonti je to zavjetni dan.
U prvoj polovici devetnaestog stoljeća na taj dan Sontu je često zahvatalo veliko nevrijeme. Jake grmljavine, provale oblaka, velike oluje, preobilne kiše sa neizostavnim gradonosnim padavinama. U trenu su nestajali poljoprivredni usjevi koji su ionako davali mali prinos jer je poljoprivreda bila slabo razvijena. Nestajale su kuće pa i cijele ulice u plamenu koji su zapalile munje.
Stari Sonćani su s koljena na koljeno prenosili predanje o izgorjeloj prvoj sonćanskoj katoličkoj crkvi, koja je bila od drveta, baš na taj dan.
Poslije takvih nepogoda sirotinja je bivala brojnija a ovim prostorima harala je i kolera i životinjska kuga. U ta vremena narod je bio vrlo pobožan i bogobojazan. Uzdao se samo u Boga.
Nakon mnogih godina stradavanja Sonćani su se zavjetovali Srcu Isusovom da će na taj dan postiti, slušati Božju riječ, biti ponizni i izgradti kapelu.
Kapela je izgrađena 1842.godine u sonćanskom groblju na dijelu koji se zove Kalvarija, od dobrovoljnih priloga mještana, katolika Sonte. Uz nju je kasnije, početkom devetnaestog stoljeća, podignut zvonik sa zvonima koji je srušen (iz nepoznatih razloga) kolovoza 2006. godine. Jedan od radnika mi reče ovih dana da je zvonik tada punio 98 godina.
Uz kapelu Srce Isusovo je bilo izgrađeno četrnaest postaja Križnoga puta, simbola muke, trpljenja i smrti Božjega sina. Postaje također više ne postoje. Srušene su 1989. godine jer se pristupilo izgradnji mrtvačnice (1990. godine) ispred kapele, iz nepoznatih razloga jer su postojale i druge lokacije, uz obećanje da će biti ponovo sagrađena. Obećanje do danas nije ispunjeno.
Mrtvačnica je ugrozila impozantan izgled kapele na Kalvariji, koja se vidjela iz središta mjesta na glavnoj sonćanskoj ulici. Kapela je posvijećena Srcu Isusovom i tako se i zove mada je Sonćani zovu Kalvarija i rijetki su oni koji znaju da nosi ime Srce Isusovo. Ona je zavjet od nevremena, kolere i kuge. U nekoliko navrata je obnavljana a na pročelju su postavljene: 1842. -godina izgradnje, 1964., i 2005. – godine renoviranja. 2006.godine su zvona sa starog zvonika premještena na krov kapele.
Ranije se već uoči dana Srca Isusovoga držala u kapeli večernja misa. Priprava za sutrašnji dan. Vjernici su se na večernjoj misi ispovjedali, a ko nije stigao obavio bi to sutradan prije velike svete mise.
Na taj dan se misa još i danas drži prije podne. Dolaze hodočasnici, obični ljudi, svećenstvo i časne sestre sa svih strana. Svi se klanjaju Srcu Isusovom. Prije se na taj dan u kućama nije ugošćavalo već se posjećivala kapela. Oko kapele na Kalvariji su nekada rasli visoki kesteni. Hodočasnici bi posjedali u njihov hlad na ćilime koji se zovu GUBERCI i sudjelovali u misnom slavlju. Selo bi opustjelo jer, kogod je pokretan dolazio bi na misu. Bilo je vjernika svih uzrasta. Naročito se pazilo da djeca budu prisutna tj. da su od malena u Srcu Isusovom i da je on sa njima.
Poslije mise vjernici su obilazili kapelu moleći molitve i pjevajući pjesme posvećene Isusu. Zatim bi se stubištem penjali gore na krov kapele. Na krovu stoje tri raspeća. Razapeti Krist sa razapetim razbojnicima sa svoje lijeve i desne strane. Vjernici se klanjaju Isusu koji je bio ponižen kao najobičniji razbojnik.
U kućama se posti. Preporuka iz davnina je da se ne jede kuhano jelo. Neki vjernici taj dan nisu ništa jeli a bilo je i onih koji nisu pili čak ni vodu. Možda se još i danas u selu može naći takav vjernik?! Ranije su vjernici taj dan jeli višnje ili drugo voće uz parče kruha. Ako se u kućama kuhalo onda je to bio posni grah, grašak ili krumpir sa tjesteninom.
Na taj dan treba iskazati što veću pokoru. Od odjeće se nosila odjeća tamnije boje, tamno plave, braon i crne, od kada su Šokice primile modu nošenja crnine od Švabica, otprilike u drugom svjetskom ratu i poslije rata. Do tada pokornička i pokajnička odjeća (i u vrijeme smrti članova obitelji) je bila bijele boje, ručno tkana od konoplje, lana, pamuka i vune. Po košulji, PLEĆKU i suknji, SKUTAMA, su bili izvezeni krugovi, ORASI, crne ili ljubičaste boje. Na glavu su žene stavljale maramu, KRPU, ručno farbanu tamno plavom ili crnom bojom i molovanim bijelim kruškama i jabukama ili kakvim drugim slabo tiskanim, također bijelim, narodnim šarama. Na suknju su pripasivale ručno tkane, vunene kecelje, PREGAČE, crne boje sa jedva vidljivim bijelim prugama ili šarene također na pruge. Na nogama su se nosile ručno ispletene NAŠTRIKANE LJOPE. One su bile u tamnijim bojama.
Sve do šezdesetih godina na dan Srca Isusovoga ništa se nije radilo ni u kući ni u polju. Za vrijeme mađarske države žandari su čuvali sonćanski atar i ako bi zatekli nekoga od stranaca da radi, zabranili bi mu rad. Za vrijeme socijalizma država je također poštovala zavjetni dan te vjernici zadrugari nisu morali raditi u polju već su obavljali svoje vjerske dužnosti.
Na zavjetni dan na Kalvariji, kako većina Sonćana naziva kapelu Srcu Isusovom, je po cijeli dan veoma živo. Od jutra do mraka se hodočasti. Prije tridesetak godina predveče se opet održavala večernja.
Tu pored kapele se nekada obavezno održavao i vašar. Vašarska graja bi ponekada ometala hodočasnike te se vašar sada održava na drugom mjestu.
U današnje vrijeme kapela se otvara na dan Srca Isusovog, na Dan svih Svetih i na Dan mrtvih. Do otprilike prije pedesetak godina vjernici su tu provodili cijelu noć između Velike subote i Uskrsnog svanuća. Tako su Uskrs dočekivali u kapeli. U vrijeme korizmenog posta svaki dan su vjernici obilazili kapelice Križnoga puta, moleći se u spomen muke i smrti Kristove.
Kapela se održavala uz svesrdnu pomoć vjernika. Udruživali su se i krečili vapnom i kapelu i postaje dva do tri puta na godinu. Pred Uskrs, za kirbaj na sv. Lovru zaštitnika katoličke crkve u Sonti i za Sisvete.
Tako se «Kalvarija», kapela Srce Isusovo, održala do današnjih dana. Stoji kao simbol vjere katoličkih naroda, Hrvata, Nijemaca i Mađara koji su i pored svoga siromaštva, političkih i ratnih zbivanja ustrajali u svojoj vjeri, tradiciji i kulturi.