piše: Ruža Silađev
Zatekoh se žarkih srpanjskih dana u kući na gornjo-segetskim brdima u srednjoj Dalmaciji.
Sa prvim zracima sunca izjutra me na terasi pozdravljahu od dolje kao na dlanu, na istoku Split, na jugoistoku drevni Trogir, „Mali Dubrovnik“, reče netko.
Na jugu Donji Seget takoreći predgrađe Trogira. Iza svega toga iz daljine otok Brač, Čiovo, Šolta i niz manjih otočića. Na jednom od njih svjetionik. Zrcali se u moru uz bonacu.
Tko prosu na zemlju toliku ljepotu što se Dalmacija zove!?
Miris svježine i plodova mora sa pučine i borovine sa gorja opija. U tim ranjim jutarnjim satima čini se da i more spava. Koče sa ribom su pristigle noćas ili jutros vrlo rano. Turisti miruju u svojim sobama umorni od prethodnog dana. Samo gdjekoji zalutali mali val udari u pustu rivu.
Na sjevernoj strani, oko Gornjeg Segeta u polukrugu skoro pravilno raspoređena segetska brda. Jedno kao da se „otelo“ iz tog reda. Stoji na sredini ovoga prostora, skoro pravilnog oblika kao kupa. Ilijino brdo.
Na vrhu čempresi tvore šumarak. Iz njega nazirem zidine od sivoga kamena. Kad vjetrić razgrne čemprese ukaže se na visini tornjić s križom. Upitah susjedu, šta se gore krije?
– A, ća će bit lipa moja! Kapela svetoga Ilije! Poćemo ća! Gori. Kad zazvoni!- odgovori mi Ane.
Dvadesetoga srpnja skoro da zaboravih na svetog Iliju!
Popodne na plaži začuh gdje zazvoni zvono sa Ilijinog brda. Pogledah „gori“ i već vidjeh u daljini gdje se penjahu vjernici prema šumarku.
Brzo pokupih stvari i krenuh i ja put Ilijinog brda. „Stazom zdravlja“.
„Stazu zdravlja“ su uredili vjernici. Poravnali kamen, dalmatinski “stamen“, da se može lakše doći na vrh. S obje strane staze podigli suhozid, oko metar visine. Kamen na kamen.
Da, samo oni od zdravlja su to mogli!
Putom do vrha su kamenite postaje Križnoga puta. Pjevalo se i molilo sve do samoga vrha. Starci i starice, majke i očevi s djecom u naručju, mladi …
I …nakon teškog penjanja ukaza mi se crkvica svetoga Ilije. Izgrađena je opet kamen na kamen. Posivjela, osijedila od starine. Mali toranj s jednim zvonom dominira okolicom. Još uvijek jasno zvoni pozivajući vjernike na pobožnost. Običnim danima slučajni prolaznik će rado povući uže pozivajući na Očenaš i Zdravomariju.
Rekoše mi mještani da je crkvica izgrađena negdje u četrnaestomu stoljeću. Zaslijepila me ljepota starine. Zadivila me briga i mar mještana kako čuvaju svoje. Crkvica odiše čistotom i sređenošću.
Zvonilo je zvono tijekom cijele Svete mise. Vjernici su se utrkivali tko će povući uže. Časne su donijele pješice gore sintisajzer, pa je proslava dana svetoga Ilije uz glazbu i pjesmu bila još veličanstvenija.
Rekoše mi da je proslava Ilindana svake godine u isti čas, ali velečasni koji je misu predvodio reče još nešto. Da je vjernika svake godine sve manje!
Često se zapali makija i bor na segetskim brdima. Gorilo je i nadomak crkvice ponekada, ali nije izgorjela.
Sveti Ilija Gromovnik s plamenim mačem u ruci još uvijek zove!
Ne dajmo ni mi da se ugasi iskra vjere u našim srcima koju zapališe naši preci, ma gdje da živimo.
Odjekivahu toga dana segetska brda molitvom slaveći slavu nebesku, a ja eto ponesoh djelić svega toga u moju voljenu Bačku.
Gornji Seget, srpnja, 2004.g.