tekst: Marko Jareb
Jedan sveučilišni profesor, sada pokojni, govorio je kako su Hrvati kao narod dosta „menkavi“ te da teško prihvaćaju konstruktivnu kritiku.
Na tragu te izjave postoji i stav jednog Britanca nastanjenog u RH, kako se Hrvati nikad neće promijeniti jer nisu sposobni prihvatiti kritičko mišljenje o bilo čemu, pogotovo ako mu to kritičko mišljenje iznosi neki stranac.
Je li bolje da se o nečemu piše i govori kritički ili da se ništa ne govori ili piše?
Koliko se u RH svi žele okružiti podobnicima, a ne sposobnicima, posebice ne onima koji misle svojom glavom? Ima li pozitivnih stvari u RH o kojima bi se trebalo javno govoriti? Je li je više pozitivnih događanja u RH ili je više događanja u RH koji mogu potvrditi što sve ne valja?
Vjerojatno ima i jednoga i drugoga, ali se samo govori o negativnim pojavama, a malo i ništa o pozitivnim. Zašto je to tako? Zato što svi lako nađu izliku za svoje propuste te nitko ne voli pričati o svojim greškama, a o tuđim greškama i propustima je svakako lakše govoriti te ih pogotovo javno isticati.
Kada javni dužnosnici u RH budu spremni javno priznati neku svoju grešku i ispaštati posljedice za istu, vjerojatno bi moglo doći do evolucije u mentalnim sklopovima cijelog njenog pučanstva.
U kojim strukturama ima više cipala od porta?