Misli jedne (bivše) učiteljice
tekst: Ana Narandžić
Učiteljica sam iza koje je 47 godina stajanja pred djecom i odgovornog obraćanja njima, njihovim roditeljima, zajednici.
Mojoj generaciji učitelja “sveto pismo” bio je Nastavni plan i program. U njemu je odmah na početku stajalo da je posao učitelja odgoj i obrazovanje. Dobro ste pročitali. Odgoj je ispred obrazovanja.
Zdušno i srčano radili smo svoj posao. Prenosili znanje i odgajali, ponosni, na svoj rad i generacije koje smo imali zadovoljstvo i čast učiti. U sve nastavne jedinice, svakodnevno utkivali smo ljubav kao ishodište i pokretač svega dobroga. I spoznaju o vrijednosti rada, međusobnog uvažavanja, odnosa prema starijima, osjetljivost na slabe i nemoćne, brižnost za okoliš i prirodu.
Sad s rezignacijom pratimo što se događa u društvu. Iz naših učionica izašli su sjajni ljudi. Ovi pedesetogodišnjaci, koji su došli na poziciju da vladaju i upravljaju nama, i oni su naši đaci. Zbunjeni smo. Kako su baš oni došli na te pozicije, pored svih sjajnih ljudi koji su izašli iz naših učionica? Kakvom selekcijom?
Oni su kao kazaljke pokvarenog sata. Vrte se u krug, ali pokazuju krivo vrijeme. Iza njih ostaju nemir i kaos. Što ne valja? Kada i gdje je krenulo po zlu? Mnogi su, među njima i moja djeca, zbog njih otišli, iselili se u dobi kada su najproduktivniji, kad mogu dati najviše i sebi i zajednici. Računali smo na njih, kao na našu budućnost. Njihovim odlaskom ostali smo bez budućnosti.
A, zašto?
Otišli su da ne misle o pucnjevima iz pištolja. Misli o tome su razarajuće. Otišli su da ne svjedoče ni ostalim “radostima” kojima nas naši “prvi ljudi” ovdje “uveseljavaju”, da ne slušaju o njiihovim “nestašlucima” pražnjenju kasa, pretakanju iz naših džepova u njihove. Da ne slušaju o njihovoj “zaigranosti”, i njihovim “bećarskim” navadama…