tekst: Esad Redža
Nekada razumjeti sebe nije lako, a kada treba razumjeti drugog onda taj sud donosimo brzo i olako. Kada pogriješimo u tom sudu tada ne želimo priznati sami sebi, a kamoli oprostiti.
Naša svakodnevica je prepuna događaja koji se mogu staviti u kontekst loših procjena drugih, ali nikada nas samih. Svatko od nas poznaje čovjeka koji se bori glasno protiv neke nepravde, a da je pritom i sam akter neke nepravde.
Ako se pritom radi o čovjeku na nekoj poziciji tada tek farsa o istini i pravdi postaje kazalište.
Naša sredina sve više liči na kazalište u kojoj bez režisera svatko igra rolu kako mu se sviđa.
E sad, tko je u našem slučaju režiser ili tko bi trebao biti još se ne zna.
Sve više je glumaca i to trećerazrednih,traži se pravi režiser jer i dobar scenarij pada u vodu bez pravog režisera,no isto tako loš scenarij uz dobrog prolazi.
Znam netko će reći, pa mi smo samo ljudi, ljudski je griješiti.
Problem je priznati i oprostiti, prvenstveno sebi samom.
Netko je rekao: “ČOVJEK, kako to gordo zvuči”.