piše: Esad Redža
Plavooki je stajao na rubu zaleđenog jezera, a njegov pogled bio je izgubljen u beskonačnom plavetnilu horizonta. Svaki dah koji je izlazio iz njegovih pluća pretvarao se u oblak ledenog zraka, dok su mu misli bile obavijene slojevima istine i laži, poput leda koji je prekrivao površinu jezera.
Istina je bila oštra i hladna, skrivena ispod slojeva godina i događaja, dok je laž tekla poput rijeke ispod površine. Plavooki je znao da se mora suočiti s tom zamrznutom stvarnošću, razbiti ledenu koru i pronaći ono što leži ispod. Ali kako? Kako razlučiti istinu od laži kada su obje bile jednako zavodljive i smrtonosne?
Dok plivamo u lažima koje se ne daju zamrznuti, vječiti led zavio je istinu koja tek tu i tamo obasjana suncem otopi po koju kap koju najžedniji među nama brzo popiju.
U tom trenutku, čuo je pucanj leda ispod svojih nogu. Srce mu je zakucalo brže, a oči su se raširile u strahu i spoznaji. Led je počeo pucati, otkrivajući tamnu, mutnu vodu ispod. Istina i laž sudarale su se u njegovom umu, kao što se led lomio pod njegovom težinom.
Na drugoj strani jezera, crvenokosa djevojka po imenu Sjajna promatrala je Plavookog s oprezom. Njezine zelene oči sjajile su poput smaragda dok je pokušavala prozreti što se događa ispod površine. Sjajna je imala svoj teret istina i laži koje su je progonile, ali njen instinkt joj je govorio da Plavooki zna više nego što je pokazivao.
U sjeni obližnje šume, stariji muškarac pratio je cijelu scenu. Njegove sive oči bile su ispunjene mudrošću i tugom godina koje su prošle, znao da je ovo trenutak odluke na koji čeka cijeli svoj samotnjački život.
Led je konačno popustio, a Plavooki je pao u ledenu vodu. Osjetio je kako hladnoća ulazi u njegove kosti, ali nije bilo vremena za paniku. Srce mu je bilo ubrzano, a misli su se miješale kao valovi koji su udarali o krhku površinu leda. Plivao je prema obali, ali voda je bila mutna i nestabilna, a svaki njegov pokret stvorio bi novu pukotinu u ledu iznad.Sjajna je potrčala prema njemu, strah i odlučnost isprepleteni u njenim očima.
Čula je pucanje leda pod njim, a ipak nije stala. Tada je, u tom trenutku kada se činilo da je prekasno, starac iza nje izgovorio tiho, ali snažno: „Zajedno.“
Sjajna je došla do Plavookog i pružila mu ruku, ali nije bila sigurna može li ga povući iz ledene vode. Niti ona, niti on, nisu mogli se osloniti samo na vlastite snage. Plavooki je znao da laž neće izaći na površinu dok god je skrivamo, i da će se, ako ne bude brz istina sledit nad njim.
Starac je, korak po korak, prišao bliže. „Laži će isplivati i presušiti samo kad svi u njih prestanemo vjerovati,“ rekao je tiho, ali s težinom koju je nosio čitav svoj život. „I istina će, kad joj damo prostora, biti dovoljno topla da topi svaki led.“
I tako su se zajedno popeli se na obalu. Led je još pucao, ali nisu stajali. Bili su svjesni da istina nije nešto do čega se može lako doći. I laži ne presahnu samo tako. No, bila je to promjena – početak otapanja slojeva koji su ih držali u okovima.
Na kraju, led je ponovno prekrio jezero, ali nikada više nije bio isti. Barem ne za njih troje. Tamo uz obalu sušili su laž sa sebe i upijali kapi istine .
Istine koja se cijedi na podnevnom suncu.
Zajedno.