CRVENA RUŽA

Iz naše arhive/ objavljeno 11.03.2020.

piše: Marica Žanetić Malenica

Osvanuo je lijep i sunčan dan, i to ne bilo koji. Dan je žena. Nastojim od sebe učiniti jednu od boljih verzija.

Nakapam se parfemom, okitim smiješkom i izlazim iz stana lakim korakom. Prijatelj me u to nedjeljno jutro pozvao na kavu.

Dok idem prema kafiću, razmišljam o tom našem danu. Zadnjih četvrt stoljeća kod nas se više baš i ne drži do ovog međunarodnog blagdana, ali nije to jedino. Ne drži se ni do poštenja, ni do čovječnosti, ni do kvalitete, pristojnosti, čestitosti, jednakosti žena… ni do domoljublja onakvog kakvim ga ja poimam.

Što se onda čudim što ni 8. mart nije onaj koji pamtim otprije nekoliko desetljeća?! Naravno, nisam od onih koje misle da je taj dan, kada dobijemo cvijet ili neki drugi dar i/ili kad nas partner odvede na ručak, dovoljna i zadovoljavajuća satisfakcija za sve one dane u godini kada poput čarobnica bez moćnog štapića uspijevamo odolijevati svim izazovima i naporima kojima smo izložene obavljajući nekoliko različitih i vrlo zahtjevnih uloga – majke, supruge, zaposlenice, kćerke, kućanice, aktivistice… Nisam, ali svejedno, treba dati zasluženu pozornost onomu što je značio i što bi trebao značiti.

Ispred mene su se, iznenada, ukazala dva mladića. Prvi u ruci drži karanfil, drugi cijeli naramak.

– Gospođo, sretan Vam Dan žena, izvolite karanfil…, čestitamo Vam ispred … – i reče naziv stranke koja me daruje.

– Hvala Vam, baš ste me obradovali, rekoh sa smiješkom i požurih na dogovorenu kavu, ponosno noseći u ruci crveni karanfil.

I prijatelj me dočekuje s cvijetom, pa se tako doma vraćam s karanfilom i ružom. Stavljam ih u svoju omiljenu vazu. Sjećanja naviru bujicom koju ne uspijevam kontrolirati.

Radosna sam se desetljećima budila tog osmog ožujskoga dana znajući da ću dobiti ružu, najdraži mi cvijet, od svojega supruga. Sjećam se da sam još kao gimnazijalka na satu filozofije čula podatak kako su stanovnici jedne ulice u tadašnjem Königsbergu naštimavali satove prema filozofu Imanuelu Kantu koji je uvijek u isto vrijeme njome prohodio. Kako je živio po strogo isplaniranom dnevnom rasporedu njegovo kretanje bilo je, kako profesor reče, „predvidivo i očekivano“. Tako je za mene bilo i „predvidivo i očekivano“ da ću na Dan žena dobiti barem tu jednu, zajamčenu ružu. Pa sam mogla već dan prije staviti vazu na stol znajući da će me ruža u njoj svojim lijepim crvenim pogledom gledati barem nekoliko sljedećih dana.

U godini kada se jedne siječanjske zore moj suprug preselio u neki bolji svijet, 8. marta probudila sam se suzama umivena lica. Vaza na stolu, što po navici je čekala svoju ružu, bila je prazna. I tužna poput mene. A onda je, negdje oko podne, na vrata pozvonila prijateljica moje kćeri s dvije ruže u ruci.

– Znam da bi vam ih On danas donio, pa evo barem da vam ih ja poklonim – reče i pruži kćerki i meni po ružu.

– Hvala ti draga Antonija – rekoh ridajući u njezinu zagrljaju.

Taj isti dan bile smo kći i ja pozvane na ručak kod dragih prijatelja. Na tanjuru nas je za dobrodošlicu dočekala –  crvena ruža. Sa po još jednom nas je darivao i drugi gost na tom ručku. I tako je vaza i te godine ponosno udomila čak šest ruža.

Sljedećih godina su me stručcima ljubičica i narcisima darivali prijatelji, prijateljice, pa čak i piljar kod kojega kupujem voće i povrće. Jedino mi je kći uvijek donosila ružu, onu crvenu, meni najdražu, umjesto svojega oca.