Marica Žanetić Malenica
Sad,
kad sve je donekle jasno
i ne čekaju me više velike stvari
počinjem uživati u ovom životu
koji je, zapravo, jedini pravi.
Sad,
kad su kosti krhke i lomne
a kose svakim danom sve više sijede
smiješkom prikrivam godine na licu
jer šminke i puderi više ne vrijede.
Sad,
kad unučad u krilu grlim i
ne idem više na sastanke roditeljske
u mislima slažem imena i slike,
likove znane, drage, prijateljske.
Sad,
kad je smiraj na domak ruku
u kojima se život polagano mrvi
neću biti tužna, napućit ću usne
mislit’ na poljubac što je bio prvi.
Pjesma je objavljena u prvom elektronskom zborniku poezije „Sloboda“ web portala „Horse Rider“ (kolovoz 2018)
Predivno ❤