Igor Divković
Cool school
Čaršija,
avlija,
čardak,
kandilo osvjetljava perzijaner.
Džezva,
fildžan,
čibuk,
ravnoteža čemera i rahatluka.
Šah,
Šahrijar,
Šeherzada,
žednome žubori šadrvan!
Put u Šangaj
Ako krenem
danju,
stopala bosa
okupati će rosa,
svijat će se
vlati trave,
pjevati slavuji,
kastrati,
sakralne sevastopoljske djevuške.
Sjajit će se Sunce
svome zlatu.
Svome svijati duge.
Svoga nositi mostovi,
ceste,
pruge.
Strpljivo čeka
Tao Lina
još strpljivija joj je
majka Kina.
Ako krenem
noću
(što najvjerojatnije i hoću)
svijetlit će mi
svemir,
šaputat će mi
mrak,
lahor lelujati
zrak.
Na putu svile
(u milijun prigoda)
vidjet ću vile,
slušat ću ćuka
i sovu,
mirisati mirtu
i zovu.
Otvori vrata
Tao Lina
dočekaj svog
zapadnog čovu.
Iris, cimet i čaj
Tvoja koža,
noćas,
miriše na
Anadoliju,
onu Anadoliju
levantsku,
od vode,
zemlje,
zraka,
poglavito zraka.
Tvoja koža,
noćas,
kako po njoj puzim,
dalje,
vrti mi
onaj filmić
o Maloj Aziji,
o Velikoj Aziji,
o Polineziji
i suncu Madagaskara.
Tvoja koža,
noćas,
definitivno,
miri po mirti,
po ćurti,
o jurti onog
rahatluk kana,
punoj kane,
kanabisa,
kan-kana.