tekst: Štefica Vanjek
Danas me nekako ovo sunce sve više vuče van, vlastitog dvorišta mi je već dosta, gledam ga već mjesec dana neprekidno, već sam zaustila mužu da se idemo provesti kroz vinograde u Kloštar i onda mi proradi kliker – treba propusnica za drugu općinu!
Ovaj korona virus gori je od gestapa u drugom svjetskom ratu.Danas zbog korone trebaju nam ausvajsi i da je samo to, nego čekaš da ti izmjere temperaturu i ispitaju u detalje gdje si bio u zadnje vrijeme, od Kulena bana pa do današnjih dana. Čekam samo kada će nam prebrojavati i krvna zrnca, bože moj kako da se sjetim svega unazad četrnaest dana kada su mi svi dani isti.
Znam sve je to dobro za naše zdravlje, i ne bi se voljela sresti još s onom gospođom što ju crtaju s kosom, ali svarno je sada korone dosta, kako nije već sama sebi dojadila, očito joj paše skakati sa čovjeka na čovjeka kao pijetlu na kokoši.
Pitam se kako ovi naši vinogradari idu obavljati radove u vinogradu, sigurno imaju propusnice, a možda je nekima dobro došao izgovor, pala im je sjekira u med da ne moraju doma svaki dan gledati istu ženu pa ostaju u kletima dok se korona ne smiri. Poslala bi ja i svoga muža da imamo vinograd, ma skuhala bi mu za barem četrnaest dana samo da ga ne gledam svaki dan kako se povlači od stola do kompjutera i kreveta, mislim da sam i ja njemu tako dojadila jer isto tako provodim dane.
Ove propusnice podsjetile su me na kontrolne točke u domovinskom ratu koje je čuvao UNPROFOR u sastavu kojeg su bili vojnici iz Francuske, Kanade, Jordana i još nekoh država.
Kako su mi roditelji bili unutar područja koje su oni kontrolirali kada se rat malo smirio išli smo u posjetu roditeljima i svaki puta na ulazu u selo Veliki Zdenci zaustavili bi nas s istim pitanjem:„Imas puska, imas pistol?“ To su jedino znali hrvatski, mada su tu bili najmanje dvije godine. Svaki puta smo prošli bez problema, u bunkeru smo mogli ponekad prošvercati i zločinca, a ponekad samo što nismo morali i gaće skinuti.
Ljudima koji su živjeli u selu nije bilo ni malo lako to vrijeme, polja su imali iza kontrolne točke pa su svaki puta morali rukama i nogama objašnjavati kamo idu kada su išli u polje raditi. U selu je bila i sirota stara baka koja je imala vrt u polju, svaki dan je barem dva puta išla u vrt kopati i pljeviti, svaki puta morala je stati sa svojim tačkama u kojima je bila motika i objašnjavati kamo ide, normalno i odgovoriti na pitanje: “Imas puska,imas pistol?“ Jednom joj je pukao film jer bi ju i debil zapamtio koliko je puta prošla kontrolnu točku, pa je ljutito odgovorila: “Imam pi*ku.“ Lista vojnik po rječniku, lista, traži riječ ali je ne nađe: “Nema pi*ka“ i pokaže baki da može proći s tačkama. Smijala bi se sirota baka ali mora biti ozbiljna da ju ne vrate u selo, tek na polju slatko se nasmijala kako je gospođu pi*ku izgubila.
Pamtim ja i ljepše prepreke za ulazak u selo, a to je običaj koji se u današnje vrijeme izgubio.
Naime, u ona vremena kada sam ja bila mlada (ajme majko, kad je to bilo, u prošlom stoljeću!) svadbe su se održavale u seoskim domovima, a ne u nekim skupim restoranima, doduše njih tada nije ni bilo. Jela su se kuhala po kućama, suđe za svadbu skupljalo se po cijelom selu kako bi bilo za sve uzvanike i to tjedan dana prije, pa bi tako poneka domaćinstva ostala bez tanjura i pribora za jelo.
Na dan svadbe, ako je mladoženja bio iz drugog sela, cijeli dan su seoski mangupi slagali rampu za ulazak u selo, tu se morao kum isprsiti i platiti pijačom kako bi svatovi dobili propusnicu za ulazak u selo. Tu su nastajale svakakve cirkusarije i nadmetanja u govorništvu, na kraju bi svi skupa otišli do kuće gdje je stanovala mlada i tu su postavljene kojekakve prepreke prije nego je mlada izašla iz kuće i opet je kumova „kesa“ (novčanik) nastradao ali iznosom “reda radi” koji je išao mladencima za poklon. I za moju svadbu bilo je tako. Gosti došli iz grada u čudu su gledali što se događa i zašto je krijes zapaljen na cesti i posred ceste preprijećeni balvani, ali brzo su se domaćini i pridošlice sporazumjeli i sve je prošlo uz smijeh i pjesmu. Nakupili smo mi tada nešto love, ali dovoljno za bračno putovanje i to smo spiskali u tri dana na Bledu i Bohinju, da ne pričam čega smo se sve naslušali po povratku od roditelja jer ni kuhinju nismo imali.
Za tu odluku ni danas nam nije žao jer smo kuhinja nekoliko promijenili, a bračno nikada ne bi mogli nadolnaditi.
Eto, svaka situacija danas uvijek me odvuče u ono jučer, lakše mi je tako izdržati svaku nedaću koja me zadesi. Meni propusnica ne treba jer bolnice ionako za preglede i kontrole ne rade.
Idem sada muža probuditi, Želim van dvorišta, tamo gdje mi ne treba propusnica.